Mi imamo kcerku od 25 mjeseci i dosad nismo dosli u situaciju u kojoj bi mi ruka poletila da je udarim, pa ni puc puc po pampersu.
E sad, rizikovacu da me vjerovatno vecina shvati kao weirdo, ali, najvise sam o komunikaciji sa ljudima naucila od Cesara Milana, Saptaca psima, da je sve stvar energije i da nikoga ni u šta nećete ubijediti, ako vam cijelo biće ne odaje mir. Mozda će me vlasnici pasa bolje razumjeti:) Ako se od početka šalju miješane poruke, nikoga ničemu se ne može naučiti. I da je bitna konzistencija, kada su u pitanju zabrane, uvijek se obratiti istim riječima i istim tonom i kad je nešto zabranjeno, uvijek je zabranjeno.
E to smo mi primijenili na sistem zabrana i nagrada. Počeli smo sa 7-8 mjeseci, kad je krenula puzati i približavati se utičnicama. Mali milion puta smo stali kraj utičnice i najblazim mogucim tonom rekli nece, nece i odmakli je od uticnice i onda je pomazili i pohvalili. I milion i prvi put se primakla uticnici i zamahnula prsticem, kao ne, ne i odmaknula se. I ne prilazi uticnicama, ne dira saksije, ne prevrce kafu i solje i tanjire sa stola.
Zabrana je uvijek ista, izgovorimo je uvijek istim tonom, pa i kad su ozbiljnije stvari u pitanju. Na ulici staje kad joj kazem ”stani, stani” i trebale su nam sedmice za to.
Naravno, sve što bi joj u kući moglo ugroziti život, nije joj na dohvat ruke, ne mogu joj ovako maloj objasniti šta je Domestos pa zato i stoji u ormaru na 2 metra visine i slično, a nije da ga ne bi odvrnula i probala. I svaka situacija u kojoj je uradila nešto što bi je moglo povrijediti je zato što sam ja ili muž ostavili takve predmete u njenoj blizini.
Da li zato da je udarim, po meni sam kriva ja što sam dijete izložila nečemu što nije za nju. U supermarketima želi sve da dodirne ali ništa ne uzima pa ne pravim problem oko toga. Još uvijek nam pali distraction.
Ima perioda kada na zabranu reaguje plačem, prostre se po podu, ali toga je sve manje i ne traje duze od tridesetak sekundi jer mi apsolutnone reagujemo na to i vidi da ne pali.
Ima svu našu aktivnu pažnju, kad god želi naše učestvovanje u nečemu to i dobije s tim da sad ima strpljenja da sačeka da završim to što radim, tipa kuhanja i slično a onda počinje lumperaj. U kupatilo u istrazivanje ulazi samo sa mnom, a tada prerovi sve živo i svaki Boziji dan imamo pola sata prebiranja po neseserima.
U biti, svaki put kad bi napravila belaj, zakazali smo ja i suprug, jer smo bez nadzora ostavili jednogodisnje, dvogodisnje dijete, koje ni u kom pogledu nije sposobno da vodi racuna o sebi.
Djeca su djeca i očekivati od njih nešto što prelazi njihov mentalni kapacitet je previše. Svako doba je priča za sebe.
Mislim da batine nisu rjesenje jer tako nicemu ne ucim dijete, osim da nemam strpljenja i da nemam vremena za građenje komunikacije s njim. Batinama ne rjesavam ni izazovnu komunikaciju sa odraslim ljudima, pa zasto bih s djetetom koje tek uči o interakciji i društveno prihvatljivom ponašanju.
A da treba imati živaca, bogami, treba. Zato uvijek i sebe konstantno analiziram, zbog čega odašiljem lošu energiju i gubim strpljenje, dijete redovno nema veze s tim.