Meni se jako svidjela Tajrina recenica sa pocetka o govoru ociju, tijela , to zaista pali i meni jedna od najdrazih odgojnih metoda, a pored toga sam otkrila kako sam dobra glumica, za 5g jos me nije provalio :)
Ja stojim iza recenice da se dijete odgaja jos u stomaku... prvih dana po rodjenu M. sve je bilo i onako zbuckano, ali od nekog 15. tog dana bih ga ujutro nahranila,presvukla, poigrala se i bukvalno mu objasnila "moj sin ce sad da se igra a mama ce da pije kahvu" stavila bih mu one igracke iznad krevetica, ili onaj sareni suskavi papir zakacila da mu suska kada ga dodirne...on je po pola sata , a poslije i duze nalazio zabavu za sebe jer mama pije kahvu i to je moje vrijeme...i uvijek kazem treba postovati djecije vrijeme, ali i dijete nauciti da postuje nase vrijeme.
Nase prvo valjanje i vristanje u prodavnici se desilo sa nepune dvije godine, ja razgledam on se pruzio po podu, ja fino cucnem ikazem mu da se strpi jos par minuta i izlazimo on u vrisku, ja mu opet kazem ok sine, to je tvoj izbor , samo nastavi, prodjem ga toliko da ja njega vidim ali ne i on mene i nastavim birati...trebalo je vidjeti kako je skocio i poceo me traziti.
Rukicu je izbjegavao, tracao, bjezao, to smo rijesili uz pomoc autica i figurica, auto ide udara djecaka jer je isao sam, njegava mama pored place, dijete je bolesno ide u bolnicu, mama tuzna...zamisli kako bi tvoja mama bila tuzna i sve je to razumio sa nekih 15-ak mj.
Nemojte misliti da oni ne razumiju, sve razumiju, samo izigravaju mangupe i treniraju nase granice.
Dobro se sjecam da je M. imao 2,5g, nas dvoje u merkatoru , trazimo poklon za bajram i on pored igracaka razgleda, a ja sam nize 10-ak metara i on je vidio 2 igracke koje bi zelio i zove mene mama, dodji da se dogovrimo koju igracku da mi kupis...ali je prije 2-4-6mj vristao u prodavnici da mu kupim nesto, i onda smo pricom rjesavali, sine sad mama nema para, drugi put cu da ti kupim ali sada ne mogu,ili ta igracka nije za tebe iz tog i tog razloga,nisam mu nikad lagala da cu mu kupiti nesto sto znam da necu. Nisam mu nikad obecavala nesto sto znam da nece biti, ako mu kazem da cu doci s posla u 3 a dodjem u 3:05 ja m use izvinem iako on nema pojma u sat,uvijek mu priznam gresku koju sam napravila nebitno gdje u voznji, u kupovini, u razgovoru koji je on cuo, u odnosu prema njemu ,i obaveno se izvinem.
nas dvoje smo 16mj zivjeli sami bez babija, tako da smo se morali slusati, dogovarati, razumjeti jedno drugo, ostaviti dijete samo u kuci dok odete u prodavnicu rijetko ko bi se usudio, ja sam bez brige ostavljala, objasnim mu gdje idem, zasto njega ne vodim, objasnim da ne smije nikom otvoriti vrata dok ja ne otkljucam...
Zivaca treba, snage treba, mudrosti treba,price , price ali nije nemoguce zivjeti bez puc puc ili ga barem svesti na neke minimalne granice.
I naravno da dijete zna jasne granice, sta moze a sta ne moze, penjati se na komodu ne moze i za to slijedi kazna...sljedeci put se ta kazna povecava.i naravno djetetu objasni prvi puta je bilo 2 min u sobi , posto si ponovo uradio ono sto ne smijes sada je 3 min plus oduzimanje igracke, a za slejdeci put ako ponovo popnes oduzimam ti sve igracke.
Nadam se da sam pisala u skladu sa idejom teme, primjerom.
_____________________________
»Gospodaru, Ti moje znanje povećaj«
30.1.2007
23.06.2013