Imati zivotinju u stanu, a pri tom mislim na psa i macku, je kao imati jos jedna usta za hraniti. Trazi paznju, ljubav, oduzima vrijeme i novac, brigu brines kao o najrodjenijem, kupujes lijekove, vodis na vakcine, peres guzu, cistis nered, vaspitavas, ljutis se, zagalamis pa ti poslije bude zao. Vežeš se neopisivo.
Treba razgraniciti svoje zelje i potrebe zivotinje. Sebicluku nema mjesta, ako se o zivotinji nemas vremena brinuti ili ce veci dio dana biti sama u stanu, onda je bolje neeimati.
Moj zadnji kucni ljubimac, mačor, je dosao kod nas kao mače, tek progledalo. Hrani ga svaka dva sata špricom, drži ga na termoforu, grli, nosaj, dok nije odskočio. Kada je, godinu poslije, izrastao kao omanja puma, postao mu je stan premalen. Skakao je na ormare i odbijao se od zidove i opet nije uspijevao istrositi energiju. Tacno sam ga vidjela kako tuguje dok gleda kroz prozor. Ja sam prelomila i poslala ga na selo, kod rodbine. On se ponovo rodio. Toliko sam ga tim usrecila da sam sebi rekla kako vise nikad necu zatvoriti zivotinju u stan.
< Poruku je uredio palachinken -- 26.10.2011 11:24:37 >
_____________________________
Somewhere along the way, we all go a bit mad. So burn, let go and dive into horror, because maybe it's the chaos which helps us find where we belong