Ja zaista imam mnogo prijateljica, mogla bih reci da svaka od njih odgovara jednoj strani moje licnosti. Jedna je otkacena do bola, druga je prekrivena i dodje mi kao relaksacija od ovog povrsnog svijeta, treca ima isti ukus kao ja pa se ludo provedemo u shopingu, jedna ima dijete koje je uzrasta kao moja Farah pa stalno imamo sta pricati o odgoju, opet druga je trudna pa razmjenjujemo simptome i zajedno otpuhujemo...
Sta hocu reci?
Imam mnogo prijateljica, ali samo dvije zaista osjecam u dubini duse.
To je moja M, s kojom sam dijelila klupu 4 godine u Gimnaziji i V. koja je bila tu uz mene svo vrijeme studija.
M je divno stvorenje, bezazleno, leprsavo, naivno....djelile smo svaku misao, isle zajedno na svaki vazan dogadjaj, prespavale jedna kod druge beeeeezbroj puta, i porodice su nam se zblizile zbog nas... zajedno smo plakale, smijale se, savjetovale jedna drugu, izvlacile iz neprilika, branile od drugih....Zarekle se da cemo jedna drugoj biti vjencane kume. Ona je otisla u jedan grad da studira, ja u drugi....nasa vidjanja su se prorjedila, ali smo i dalje bile u toku. I dalje je znala sve o meni i ja o njoj....Medjutim, ja sam ubrzo uplovila u ozbiljnu vezu(sa mm), dok ona nije mogla da nadje srodnu dusu nikako.Letila je iz jedne veze u drugu....nepromisljeno, bezglavo...bila je s tipovima koje smo nekoc zajedno prezirale...Moje rijeci nisu mogle doci do nje...kao nekad. Vise nismo mislile isto. Nismo se razumjele. Nismo imale iste ciljeve, motive, razloge, zivot...Ali opet je to bila moja M. Znam da me voli, da mi zeli dobro iako nismo na istim valnim duljinama....
Na dan moje udaje, bila je moja vjencana kuma, na dan kad sam diplomirala bila je uz mene, kad sam rodila nije mi dosla, ali smo se svako malo cule...Za prvi rodjendan Farah mi je dosla...Ne mogu reci da je prijateljstvo umrlo...ne, vec jednostavno smo zivjele dva razlicita zivota. Ono sto je meni bilo glupo, nezrelo...ona je dozivljavala kao nesto wow, a ono sto je bio moj centar svijeta ona nije mogla da shvati...Srljala je u nesto sto nije ONA, samo zato sto je sada bila okruzena nekim ljudima...Ma ne znam kako da vam opisem...? Bila je povodljiva, naivna...i na moje opaske pocela je drugacije gledati i reagovati(a nekad smo jedna drugoj mogle svasta reci, ako se radilo o nasem dobru). Pocele smo se sve vise i vise udaljavati...
Onda joj se desila ta velika tragedija....brat joj je ubijen......Joj tog bola....Samo kad se sjetim te sedmice....Nisam mogla da joj odem odmah. Muz, brat, moj otac i amidze bili su na dzenazi.......Ja sam otisla nakon mjesec...Stalno sam je zvala, bila uz nju...ali nisam mogla biti fizicki uz nju. Sada se kajem sto nisam nasla nacina da budem i na taj nacin tu...Ali eto... Poslije se sve promjenilo...Ja sam je zvala s vremena na vijeme, vazne trenutke joj cestitala...na tuzan datum podijelila s njom tugu...Ali sve je nekako ugaseno...Nema lazi, nema grubih rijeci, nema osude...samo daljina...I nema dana da ne pomislim na nju, nema dana da ne pozelim s njom uz kafu nase zivote procesljati...ali bojim se. Mozda je bolje ovako...
Druga moja najbolja prijateljica je V. Zajedno smo studirale u tudjem gradu, zajedno ucile, dijelile strahove, tajne, zivotne price, bile podrska jedna drugoj...ona se vratila u svoj grad poslije studija, a ja sam ostala tu...Cujemo se redovno, znam da na nju mogu racunati u svako doba dana-noci...Samo, eto kafu pijemo 2x godisnje evo vec 5-a godina
Svoju M i V volim do neba i da im treba bubreg dati, dala bih im...Znam da bi i one meni....Zivot nas je razdvojio, ali me je i pocastio sa dva iskrena dobrocudna bica...
Ali kao i sve vi, kazem da su mi najbolji prijatelji, naravno, moji roditelji, muz, brat...
< Poruku je uredio pahuljica farah -- 6.2.2010 19:38:02 >