Pošto je moj Vedo pravi mali proždrljivko (mislim da mu je želudac i te kako bio spreman za dohranu), već sa 3,5 mjeseca je počeo da se "oblizuje" kad bi nas vidio kako mi jedemo. Ja sam jednostavno instinktivno osjetila da je vrijeme da mu sa 4 mjeseca počnem davati pomalo hranu, čisto da se navikava na okuse, jer sam primjetila da bi on stalno nešto jeo, a i mlijeko mi se u tom periodu znatno smanjilo, jer sam ga rjeđe dojila zbog posla (samo ujutro, u podne, i nakon 5 kad bi došla kući, pa sve do odlaska na spavanje, a dok nisam počela raditi, dojila sam ga svaka 2 sata).
Počeli smo sa kuhanom jabukom i mrkvom, pa špinatom, brokulom i bananom, a sa 6. mjeseci mu je dojenje bila samo zabava, čak me je počeo i ujedati za bradavice.
Kad sam morala preći na antibiotik, shvatila sam da je bolje da prekinem dojenje, nego da se taj antibiotik izlučuje u moje mlijeko, pa da ga on pije, a ionako je to naše dojenje bilo čisto "rekreativno", jer je mlijeka bilo sve manje i manje.
Svaka čast majkama koje su u kući sa svojom djecom i koje im mogu posvetiti svu pažnju ovoga svjeta i dojiti ih do besvijesti. Ja, nažalost, nisam bila u takvoj situaciji, a da jesam, vjerovatno bih ga još uvijek dojila, a i imala bi mlijeka. No, nemamo svi tu privilegiju i treba se prilagoditi kako najbolje znamo i umijemo.