U svim ustanovama gdje su djeca postoji i nasilje i zlostavljanje - oduvijek. Zbog toga često čujemo stav da je to normalan dio odrastanja ili dječija (nespretna) igra. Istina, to je uobičajeno, djeca ne znaju bolje jer tek uče socijalne vještine i prve korake u međuljudskim odnosima - stoga ih treba poučavati i odgajati. Ako to ne činimo, riskiramo ružne dugoročne posljedice za njih te za njihovu sadašnju i buduću okolinu. Danas to znamo iz istraživanja u kojima je dugi niz godina praćen razvoj djece uključene u zlostavljanje. U takvom poučavanju i odgajanju trebamo sudjelovati svi - društvena zajednica njegovanjem vrijednosti uvažavanja, poštovanja i ravnopravnosti, i mi koji ih izravno podržavamo u rastu i razvoju. Tu, naravno, roditelji imaju presudnu ulogu i to ne samo one djece koja se ponašaju nasilno ili trpe, nego sve djece - jer važno je osigurati vrijednosni sustav koji naglašava uvažavanje i poštovanje drugih i sigurno okruženje za sve. Osim toga, svatko u nekom trenutku može postati metom nasilja i zlostavljanja.
Važno je znati što točno jest, a što nije vršnjačko zlostavljanje.
Djeca su nasilna prema drugima iz mnogo različitih razloga. Ponekad se sukobljavaju i, kako još ne znaju zrelije i umješnije riješiti sukob, posvađaju se, izvrijeđaju ili potuku. Nakon određenog vremena izglade sukob, pomire se i budu više ili manje bliski. Nekad se djeca, posebno dječaci, odmjeravaju u snazi i tjelesnoj spretnosti i moći, a kad se jednom uspostavi neformalna hijerarhija, nju poštuju u odnosima. Također ima djece koja su agresivna i koja čim imaju osjećaj i najmanje ugroženosti reagiraju agresivno (viču, tuku ili nanose neku drugu štetu drugima). Uzroci agresivnog ponašanja su mnogobrojni i nećemo na ovome mjestu detaljnije ulaziti u njih. Nijedno od ovih ponašanja nije poželjno i svako traži posebnu vrstu podrške djeci kako bi razvila zrelije oblike ponašanja. Međutim, kad govorimo o zlostavljanju, tu nije riječ o djeci otprilike iste snage i jačine koja se svađaju ili tuku oko nečega na tvrd način. Vršnjačko zlostavljanje događa se kada netko tko je slabiji i povučeniji biva namjerno (i u pravilu opetovano) povređivan, a da za to nema nikakvoga međusobnog povoda ili razloga.
Djeca koja zlostavljaju uživaju u tome što rade, a djeca koja trpe ne mogu izbjeći nasilje. Iako je vršnjačko zlostavljanje na prvi pogled slično drugim oblicima agresivnog ponašanja, postoje i neke ključne razlike:
• - Zlostavljanje je namjerno i na neki način smišljeno, a ne slučajno ponašanje. Djeca koja zlostavljaju u pravilu su mirna i nadmoćna, a agresivna djeca su preplavljena ljutnjom i strahom.
• - Cilj je ostvariti nadmoć i kontrolu nad drugim djetetom putem tjelesne ili verbalne agresije. Jedan učenik ili grupa u nekom razdoblju napadaju stalno istog učenika.
• - Djeca koja zlostavljaju čine to bez ikakvoga stvarnog razloga, osim zato što vide da je drugo dijete laka meta.
• - Djeca koja zlostavljaju u pravilu su nešto omiljenija među vršnjacima od druge, naprosto agresivne djece.
Kako djeca mogu biti zlostavljana od strane vršnjaka u školi:
• - Dijete može biti tjelesno zlostavljano na način da ga stalno guraju, tuku, nanose mu tjelesnu bol.
• - Opetovane prijetnje o tome što će se dogoditi ako...
• - Stvari često mogu biti uzete ili uništene (mobitel, novac za užinu, sendvič).
• - Verbalno zlostavljanje - nazivanje pogrdnim imenima i izrugivanje.
• - Indirektno - tako da dijete isključuju iz nekih aktivnosti bez pravog razloga ili šireći glasine o njemu.
Zlostavljanje se događa na jedan ili na sve od spomenutih načina. U pravilu počinje tako da dijete koje je sklono zlostavljanju “nacilja” neko drugo dijete koje se ne zna ili ne može obraniti, a nema nikoga tko bi mu pomogao. Nastavit će se ako djeca koja zlostavljaju imaju vrlo malo suosjećanja ili ga uopće nemaju za dijete koje povređuju (a to nije rijetko) i posebno ako u tome uživaju, a nitko ih ne zaustavi. Nije lak zadatak ustanoviti koje dijete zlostavlja. Zlostavljanje se u pravilu događa bez prisutnosti odraslih, a druga djeca, kao što smo već kazali, oklijevaju reći što se događa. Zlostavljanje treba iznijeti na svjetlo dana. Roditelji trebaju poticati djecu da kažu učiteljici, razrednici (ili nekoj drugoj odrasloj osobi u školi, kojoj vjeruju) što se događa.
Izvor:http://www.unicef.hr/upload/file/237/118962/FILENAME/SNMD_knjizica_roditelji_web.pdf