Moj muz je po prirodi blag,saburli.
Al kad je vidio kako ja vozim,nije izdrzao.
Otice mu kvacilo.Pazi bona,nemoj tako.Smanji brzinu.De ovo,de ono.
Ma ja i ono sto nikad ne bih tad sam radila.
I sjela sam sama,bez njega.
Al drage moje,nemam osjecaj kad trebam skrenuti, uske nam ulice,pa krenem prema autu,pa u rikverc,pa tako 5 minuta,dok se pomjerih da auto prodje.U cudu me ljudi gledaju,ko biva kome sve daju vozacku.
Ja kanom polozila od prve,a Bogami mislim da mi je jos trebalo.
Jesam ja naucila one rute,a trebala sam ucit na ovim ishrndanim autima,a ne na novim.
Boze,koja razlika.
Tad na selu kad smo vjezbali,idem uz brdo,jedva on drugom,prebacim u prvi,govori muz kako bona ne moze drugom.Sjedne on,izadje trecom.
Kaze vidis da auto moze.
A ja pocnem plakati,rekoh rekoh eto moze,znam ja da ti znas i da kod tebe moze,kod mene ne moze i gotovo.
I izadjem iz auta,rekoh nikad vise necu sjesti.
I dan danas ne moze prezaliti sto me tad povrijedio tako,sve trazi halala,kaze bas sam konj.
Ne znam sta im je,kako ne mogu polahko.Od njega se jos vise usrkletim.
_____________________________
Hvala Ti Gospodaru moj na blagodati koju Si mi dao...