Mama prvačića, ima puno pitanja, dane, mjesece nekad i godine prije negoli njeno čedo zakorači na te stepenice koje vode novom načinu života i obaveza.
Jedno i možda (po meni) najvažnijih pitanja, jeste pitanje:
- Kakva učiteljica će biti?
- Da li da tražim ** ** da mi uči dijete jer sam čula da je fina, stroga, pravedna , i slično?
- Da li da tu odluku prepustim školskim organima?
Sve ovo i još mnogo više sam imala u svojoj glavi puno prije negoli smo došli do dana kad smo križali na stolnom kalendaru dane do upisa. Tada sam pokrenula se (ni sama n znam zašto, i šta tražim od toga) te tražila sugestije od majki, nastavnika, iz naše područne škole, o svim raspoloživim učiteljicama.
I dobila sam ih, neke dobre, neke loše (po mojim uzansama), i na kraju sam odlučila, rekla ime na upisu i - čekala.
Danas smo imali drugi sastanak sa učiteljicom našom. Prvi put Onaj važni prvi dan škole, kad sam bila fizički tu negdje u učionici, a psihički okružena maglom i kišom suza u duši. A drugi put danas na roditeljskom sastanku.
Rekoh negdje, ili sam postigla taj stepen da svojom konstatacijom da mi se žena i previše svidjela, želim da uklonim onaj pritisak tuge i suza sa prvom dana škole, ili će ovaj osjećaj i iskustvo potrajati?!
Mlada, ambiciozna, pristupačna, spremna na saradnju, ali traži red, rad i poštovanje.
Držim fige njoj, držim fige sebi.
_____________________________
"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“
W. B. Y