Ja sam otac dječaka koji ima nešto manje od 2 godine. Blago rečeno, zaljubljen sam u to dijete i mislim da dijete to i osjeti obzirom da sam prva osoba kojoj trči kad se ozlijedi ili kada se ujutro probudi. Volimo da se mazimo i bez toga ne bih mogao izdržati ni dan.
U svakodnevnom životu sam u potpunosti drugačiji, navikao sam se boriti za sebe, postoje stvari koje nikada ne radim, principijelan sam, iskren i uspješan u svom poslu i imam gard koji mi to omogućava. Ne pijem, ne pušim, bavim se sportom intenzivno - nastojim živjeti što zdraviji život. Jedan od principa koje imam je da od sebe udaljavam sve one koji ne znaju održavati stepen međusobnog poštivanja u konverzacijama, odnosno, one koji su bezobrazni. Prvi put kada je osoba bezobrazna, uvijek na kulturan način skrenem pažnju da je to ponašanje nekorektno. Ovisno od toga kako će se osoba ponijeti prema mojoj sugestiji, odnosno da li će se nepoštivanje ponoviti, zavisi moja naredna reakcija. Recimo da nisam ugodan ukoliko neko ne razumije sugestiju da se "prešla crta".
Ovakvo moje ponašanje ja nemam namjeru nikada koristiti na svojoj djeci. Nemam namjeru tući djecu niti provoditi bilo kakav oblik psihološke torture. Naprotiv, za djecu imam svo strpljenje ovog svijeta i mislim da jedino poštivanje koje roditelj može dobiti od djece može doći iz ljubavi roditelja prema djetetu. Šteta koju dječak trenutno napravi kući, npr. oštećivanje kuhinje, razbijanje mog mobitela, i sl. ne doživljavam uopšte kao nešto oko čega se treba nervirati - naprotiv, u potpunosti sam inertan jer znam da on to ne radi zato što to želi, već zato što ne zna bolje. Smatram da je obaveza roditelja da se brine o tome šta dijete radi, a ne da očekuje da dijete to zna od trenutka kad se rodilo.
Moji prihodi predstavljaju oko 2/3 ukupnih prihoda u domaćinstvu. Davno sam uspio obezbijediti stan, dok supruga još uvijek nije radila, tako da nismo ni u kreditima, naprotiv čak uspjevamo i da uštedimo. Ja vodim evidenciju svih troškova, pazim o budžetu i nakon nekog vremena sam uspio i suprugu nagovoriti da budemo uredni po pitanju troškova, da bi mogli osigurati određeni iznos za budućnost djece. Nemam nikakve ambicije o kupovanju bijesnih auta, pravljenja bazena na vikendici i sl. troškova dokle god ne budemo imali dovoljan iznos da djeca mogu eventualno studirati vani ili kupiti sebi stan ukoliko odluče suprotno.
Sa druge strane, nakon posla provodim vrijeme sa dječakom, uspavljujem ga 2-3 puta sedmično, obavljam kućanske poslove, perem suđe, perem svoj veš, usisavam, kupujem hranu za kuću, iznosim smeće, raspremam i za sobom i za ženom - jednom rječju, ono što se kod nas žargonski zove "papučar", sa izuzetkom što to ne radim zato što to moja supruga traži od mene, već zato što želim da joj pomognem koliko mogu i da podijelimo poslove ravnopravno.
Nažalost, naš brak je trenutno pred kolapsom.
Rekao bih da je osnovna razlika u tome što sam ja po dolasku djeteta svoj mentalni sklop prebacio u režim da dok djeca ne pođu u školu (pa i duže, nemam još iskustva), ja ne postojim. Ukoliko prijatelji žele da se vidimo, moraju se uskladiti sa nama tako da idemo šetati sa dječakom - nećemo se viđati po kafićima, restoranima i sl. lokacijama na kojima smo se viđali prije. Slobodno vrijeme koje mi ostane nakon što dječak ode na spavanje provodim radeći dodatni posao, da bih osigurao još veće prihode - ponovo radi budućnost djece.
Sa druge strane, moja supruga je u proteklih par mjeseci počela intenzivno da se žali na moje ponašanje u smislu da mi ne izlazimo dovoljno i ne provodimo se dovoljno. Dodatno, ja se ne osjećam sigurno da ostavim dječaka pored nje, obzirom da čitavo vrijeme nosi mobitel sa sobom i nije u stanju da se prebacuje sa mobitela na dijete, tako da se dijete nerijetko ozlijedi jer je ona slala SMS. Djeca će se ozlijediti, to je jasno, ne treba ih držati u staklenom zvonu, ali ako ja supruzi moram svaki dan reći da skloni nož sa kuhinje iz dometa djeteta (pa ga ja uklonim), onda mislim da vam je jasno o kakvoj neodgovornosti se radi.
Sve u svemu, došli smo do tačke da ja više nisam u stanju normalno komunicirati sa suprugom, postao sam drzak, psujem i ne želim da čujem uopšte više šta ona ima reći jer je više ne cijenim kao osobu sa kojom vrijedi imati komunikaciju. Smatram je bezobraznom. Jedan od razloga zašto je to tako je konstantno oglušivanje na moja upozoranje vezano za odgovornost prema djetetu kao i činjenica da je njoj iz poniženja uzeti usisivač i usisati kuhinju (plaćamo ženu koja nam čisti sedmično), a kada ja to uradim vikendom jer su se skupile "mace" od prašine, dobijem komentar "ko te tjera da to radiš?".
Jedna od stvari koje ne radim jeste udarati žene i djecu, međutim da nije u pitanju moja supruga već neko treći, ili ne bi smo bili u kontaktu ili bi se ovo riješilo na drugačiji način.
Ja sada spavam u dnevnom obravku, sa suprugom komuniciram samo kada moram (radi se ili o djetetu ili o novcu) a o sexu da i ne govorimo. Inače smo i prije braka imali problem što je supruga apsolutno inertna po pitanju sexa, što se nje tiče može proći i 15 dana, dok ja već nakon 3 dana nisam normalan - nervozan sam van razumnog. Ona gotovo i da nema potrebe za tim.
Sa mojim primanjima, najlakši izlaz iz ovakve situacije bi bio razvod, svako svojim putem i krenuti nanovo. To naravno nije izvodivo obzirom da postoji malo dijete koje treba oboje nas. Sa druge strane, to dijete treba dobiti braću i sestre, ali zbog odnosa između supruge i mene izvodivost toga je jako upitna.
Dugoročno, ovaj "cimerski" odnos ja teško mogu podnijeti, mislim da bi me to otjeralo u krajnost da počnem neku aferu sa strane što nikad nisam radio i mislim da ako takvo nešto uradim, izgubio bih poštivanje prema samom sebi, što bi poremetilo moju ličnost. Sa druge strane, apstinencija sa 30tak godina ne dolazi u obzir, previše sam mlad da bih sebi to uradio a i zbog mog stila života mislim da bi to štetno uticalo na moje zdravlje.
Ono što je sigurno jeste da bi ovakvi odnosi proizveli hroničnu frustraciju koja bi se počela ispoljavati prema supruzi, što bi vremenom postalo vidljivo i djetetu jer mislim da djeci ne treba puno da shvate da nešto nije u redu među roditeljima.
Nisam pametan šta da radim. Da li ostati u braku radi dječaka, rizikovati da ostane jedinac, da sluša svađe i da dugoročno ima latentne posljedice jer je rastao u porodici gdje se roditelji mrze ili krenuti putem razvoda pri čemu bih vjerovatno zahvaljujući našem zakonodavstvu bio uskraćen za vrijeme sa dječakom što nisam siguran da bih mogao podnijeti.
Molio bih sve one koji su imali slično iskustvo da ga podijele. Trenutno razmišljam da odemo u bračno savjetovalište, za koje mislim da meni nije potrebno jer osim dijela "ne izlazimo dovoljno" ja nikakvu drugu žalbu nisam dobio od supruge dok sa druge strane spisak nezadovoljstava sa moje strane je ogroman. Nažalost nju to ne zanima ni najmanje, naprotiv, ona smatra da sam ja loš supružnik.
Hvala unaprijed na svim savjetima.
PS: Suzdržite se od komentara tipa "meni tebe žao", obzirom da se ovdje radi o budućnosti djetata a ne o samo-sažaljevanju.