To kako vidimo sebe, kako opisujemo sebe i svoja unutrašnja stanja zove se "slika o sebi" ili "spoznaja sebe".
Spoznavanje sebe je težak i složen zadatak. Dijete počinje spoznavati sebe već u prvim mjesecima života, kada gradi povjerenje u svoje roditelje. Dijete upoznaje sebe kroz igru, a odnos prema sebi gradi ponajprije na osnovi roditeljskog reagiranja prema njemu - na osnovi komentara koje mu odrasli upućuju, na osnovi onoga što roditelji o njemu misle, kada i kako ga hvale, kada i zbog čega ga kude... Ti roditeljski komentari, mišljenja, pohvale, pokude, primjedbe... odlučujući su za djetetovo viđenje sebe, ili kao vrijedne ili kao manje vrijedne osobe.

KADA DIJETE IMA POZITIVAN ODNOS PREMA SEBI
(pozitivnu sliku o sebi):

• poznaje sebe, poznaje svoje najbolje i najslabije strane, poznaje svoje prednosti i ograničenja, zna što može, a što ne može, zna u čemu je dobro, a na čemu još treba raditi…
• prihvaća sebe takvim kakvo jest
• voli sebe.

POZITIVAN ODNOS PREMA SEBI PRIDONOSI DJETETOVU:

• samopouzdanju, samopoštovanju, njegovoj sigurnosti u sebe
• skladnijim odnosima s drugima, pozitivnom odnosu prema drugima, povjerenju u druge
• razvoju emocionalne stabilnosti
• povećanju vjerojatnosti uspješnog "nošenja" sa stresom u životno nepovoljnim situacijama

ONO ŠTO NIJE DOBRO ČINITI jer stvara u djeteta osjećaj manje vrijednosti i nesigurnosti:

• redovito mu govoriti da nije dobro
• posramljivati da
• uspoređivati ga s drugom djecom, s braćom, sestrama
• stalno upozoravati na nespretnosti, npr.:
- "To je glupa ideja. To su gluposti."
- "Ti ništa ne možeš napraviti dobro."
- "Nikada se nećeš promjeniti."
- "Znaš da ti to ne možeš."
- "Može te biti sram. Sramim te se."
- "Ti si stvarno čudan." i sl.

ŠTO JE DOBRO ČINITI za razvoj pozitivne slike o sebi:

• voljeti dijete takvo kakvo jest, zbog njega samoga i pokazivati mu da ga volimo - dodirom, riječima...
• dati mu na znanje da ga prihvaćamo, ponašati se prema njemu s poštovanjem, biti ponosan na njega
• slušati što govori, prihvaćati njegove osjećaje dopustiti mu da izražava ono što misli i osjeća
• davati mu na znanje da raste, da se razvija, da sve više zna i puno toga može dobro i samostalno napraviti
• imati vremena za dijete, družiti se s njim, zajedno se igrati
• naglašavati djetetove dobre strane, ono što dobro radi, u čemu je uspješno, spretno, pažljivo
• pohvaliti ga za ono što je dobro napravilo, pohvaliti ga za pokušaje kao i za upornost
• kad ga hvalimo trebamo biti konkretni, pohvaliti baš određeno ponašanje a ne govoriti općenito
• kada nešto ne radi kako treba, umjesto "ne tako" treba dijete potaknuti da pokuša ponovo na drugi način - treba mu pomoći da samo nađe dobro rješenje.

DOBRO JE ZNATI I IMATI NA UMU:

• djetetu su potrebna pravila i nadzor, ali I NEZAVISNOST I SLOBODA IZBORA
• dijete je DOBRONAMJERNO
• dijetetu treba dozvoliti da bude jedinstveno, DRUGAČIJE od nas i naše vizije "djeteta kakvo bismo željeli"

RODITELJSKA BEZUVJETNA LJUBAV I PRIHVAĆANJE NAJVAŽNIJI SU ZA STVARANJE
 
Eleonota Glavina, psiholog

_____________________________

"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“
W. B. Y

Tako divna tema, divan tekst, ali nema nazalost komentara!!!!
Kao pedagog, cesto dolazim u dodir sa ovakvim i slicnim tekstovima, ali ovo nije izgleda nije hit pa nikoga nije zainteresovalo da nesto i napise.

Sve pohvale i uvijek mi dobro dodje da se podsjetim sta nam je ciniti jer ljudi smo, grijesimo i zaboravljamo............. !!!!!
Djeci treba podrska, potpora, i moramo cesto ovakve i slice upute lijepiti sebi po vratima stana i podsjecati se........... Sto da ne????



_____________________________

Mama ima dva slatka kolačića!
I kolačić- ljeto 2003.god.
II kolačić- zima 2008.god.

nisam nipedagog ni psiholog al sam ipak ovako postupala s djetetom.načitam se ja puno toga,štogod i ostane u glavi.

Odlican text za pohvalu i slicno sam postupala
djeca su kao glina i mi majke ih oblikujemo
u ljude koji ce nekad postat...Svaka cast :)

Trudim se ovako postupati, ali sam primjetila da i sitnica izrečena djetetu u dobrom (ili lošem) momentu može izazvati jak odjek , nekada ne pazim dovoljno, pa znam mahinalno reći stvari koje on dobro upamti i bukvalno shvati pa to ne mogu da ispravim
-neki dan ma pitao: "Šta je Allah?" (????) nisam se dobro snašla-iznenadio me je jer ima tek 2 god 10 mjeseci (ja kažem On je svuda oko nas-on kaže gdje je?, ja kažem gore ne vidi se-on glavicu okreće prema gore, ja kažem On nas nagrađuje-a on: Hoće li me nagraditi sladoledom ?
tu odustanem i kažem da kad još malo poraste shvatit će bolje, možda vi imete neki savjet, jer sam uvidjela da mu se ta priča dobrano urezala u razmišljanje

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Onaj koji nas je sve stvorio, i koji nas gleda.. Mi njega ne vidimo, ali on nas vidi.. Vidi sve sta radimo, i zapisuje nasa djela.. Tako da se trebamo fino ponasati prema svim ljudima, prema roditeljima prijateljima, postovati ljude, dijeliti stvari... Nagradice nas On, budi siguran u to.. Nagradi nas svaki dan, i svaki put time sto imamo gdje da spavamo, nije nam zima, imamo sta da jedemo.. I zato svaki dan treba da se zahvaljujemo Allahu sto nam je dao sve sto trenutno imamo...
Malo slikovitije, na 'djetetovom jeziku' mu mozes objasniti...

Tema je odlicna, ali kao sto slono rece, bas je zalosno sto je ovako slabo posjecena
Smatram da su djeca kao spuzvice koje upijaju sve sto vide, sve sto se desava oko njih, i sve sto odrasli rade, pokusavajuci da nas 'kopiraju' i pokusavajuci sve raditi ono sto i mi radimo.. Naravno da roditelji imaju veliki utjecaj na dijete, jer su oni ti, kako neko rece 'oblikuju' dijete uceci ga svemu sto valja, i ne valja
I negdje procitah, da je clanica pod imenom hanabanana (sorry zbog prozivke), napisala da TREBA kritikovati postupke, a ne dijete..
Ovo mi je tako dobra recenica, i savjet... Svidjelo mi se od prvog momenta kad sam procitala.. I jako je dobra, i produktivna.. Samom kritikom postupaka, dijete se nece osjecati "glupo", nece biti posramljen, nece se stidjeti sebe i cega jos ne...
Sami mi trebamo zastati na jedan trenutak, i dobro razmisliti kako reagovati u pojedinim situacijama, pa cak i kda nam se one cine bezizlazne i nerjesive


< Poruku je uredio Swatkish -- 21.8.2009 16:28:11 >

ovo je super, hvala ti...
i ja sam probala slično, ali sam pogriješila kad sam spomenula-da nas i kažnjava , tu sam preletjela
sad mi je mnogo jasnije kako sam trebala-bez ovoga dodatka
puno ti hvala

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Razumijem te u potpunosti, jer mozda ni ja ne bih ocekivala takvo pitanje.. Vjerujem da si ostala paf, kad je tako nesto i pitao 
Mozda bih i ja nesto rekla sto ne treba, ali eto tu smo da se malo posavjetujemo, pa da ako smo pogrijesili ispravimo vec ucinjeno...

Super tema
MM i ja uvijek pazimo kako i na koji nacin razgovaramo sa Seadom.Kad uradi nesto dobro,nauci nesto noco,uvijek ga pohvalimo,makar se radilo o najobicnijoj sitnici,i njemu je uvijek drago
A sto se tice upijanja svega i svacega kod djece,evo jedan primjer...Mi smo nedavno imali smrtni slucaj(umro je dedo od MM).Sead ga je pravo volio i provodio sa njim dosta vremena...Taj dan,kad je dedo umro,Sead nas je vidio kako placemo,i non stop pitao,sta se desava,zasto placemo...Polako smo mu poceli objasnjavati da dede vise nema,da je on sad daleko,da spava,da nece vise nikada doci;odveli smo ga i na mezar,da nesto prouci...Posle izvjesnog vremena,moj Sead uopste ne spominje dedu,ne pita gdje je,ma nista...I ja ga pitam:Seade,hajde reci mami gdje je dedo?Kaze on meni:pa mama,dede vise nema,on je sad daleko,zakopan zemljom(vidio mezar),on sad tu spava i nece vise nikada doci

ima li bar drugog dedu
jer moj dječak ima  samo jednog, mog oca ni ja nisam upamtila, ali mu ga spominjem i vidim da liči malo na njega

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Ima jos samo jednog dedu(mog svekra),a ovaj sto je umro je bio dedo MM...A moj otac je pogunuo,i moj sin je dobio ime po njemu,a i stvarno lici na njega,visok i mrsav je na svog dedu

Htjedoh napisati da mi je otac poginuo...Malo sam OT,sorry

jest ovo fino, jel de-što liče na njih i što nas podsjećaju nekim stvarima na njih
ja nekada budem tužna zbog toga a nekad sretna
baš kao tvoji smajlići

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Meni je tekst super, samo mi ovaj dio ovdje i nije baš najjasniji.  Odnosno, prvo treba razlučiti na koju dob djece se odnosi ovaj članak, jer nema šanse da dijete od 2, 3, pa čak i 4 ili 5 godina može poznavati "svoje najbolje i najslabije strane, poznaje svoje prednosti i ograničenja, zna što može, a što ne može, zna u čemu je dobro, a na čemu još treba raditi".
Meni je ovo malo smiješno, jer ponekad i odrasli ljudi ne znaju šta mogu, a šta ne mogu, ne znaju sve svoje prednosti i ograničenja, itd...

Inače, ostatak teksta je super, svaka čast!


_____________________________

Vedo 2007.g. i
Esma 2012.g.

-mislim da se ovo izgrađuje kroz godine i godine, a ne samo u određenom periodu, i mi još uvijek ovo učimo
uglavnom, svi bi trebali da spoznaju sebe realno, bez precjenjivanja ili podcjenjivanja (npr. ako moj mali nema talenta za crtanje-ja ću neću to forsirati, nego ono za šta je nadaren)
-a, da voli sebe, to je najvažnije-da prihvata i svoje slabosti i vrline onakve kakve jesu (moj mali je jako emotivan, kada to primjetim ja mu tepam:emotivno moje mače, a ne kažem mu npr.Hajde, plačko jedan
da ne pametujem  pošto izgleda samo nešto palam.... vazda

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

super tekst i može se raspravljati o njemu puno.  moje je mišljenje da je u današnje vrijeme jako teško postići sve one stavke iz teksta. neko zbog nedostatka vremena jer većina roditelja radi a neko jer jednostavno to ne zna. najveći je problem indolencija, jednostavno prepuštanje dijece nekom drugom ili nečem drugom na odgajanje. ljudi nađu osobu za čuvanje dijeteta, a zadaju zadatke kao da je to porculanska lutka i taj neko je u poziciji samo da čuva to dijete da se ne povrijedi, a ono radi po svom nahođenju. isti je slučaj i sa vrtićima i u mom slučaju sa školom. gledajući djecu u školi shvatam koliko su roditelji propustili u odgoju. mislim da roditelji nemaju izgrađen osjećaj šta i u kojem momentu uraditi. zato je i iskrivljena slika djeteta o sebi. tekst je super samo nažalost mislim da ga mnogo ljudi i ne razumije u potpunosti.