Uskoro prva emisija tv serijala I MI SMO TU o djeci i osobama ometenim u razvoju...svaka čast za ideju, svaka čast na podršci...
Nadam se da će se i kod nas mnogo više pričati o ovoj djeci a ne da budu zaboravljena i sakrivena od javnosti. Želim ovo da podijelim sa vama, da znamo da ta djeca žele i mogu da rade i budu ravnopravni članovi ove zajednice... Pružimo im podršku i saznajmo šta oni sve mogu da rade-pogledajte
http://www.youtube.com/watch?v=KZF3pKB7e4s

Od mene imaju veeeeliku podršku i drago mi je da se počelo voditi više brige o takvim osobama. Mogu oni funkcionirati kao i svi drugi i postići mnogo toga, samo im treba malo više posvetiti pažnje i gledati ih kao normalne osobe, jer to i jesu.
U porodici imam slučaj dječaka koji je gluhonijem, i znam koliko je potrebno snage i volje da se takvo dijete prilagodi svojoj okolini, ne zbog njih samih, nego zbog okoline koja,uglavnom, nije spremna da prihvati bilo koga ko je drugačiji.Hvala Bogu, njegova majka se uspjela izboriti da ide u običnu školu, jer u blizini nema škole za djecu s posebnim potrebama i dijete se super uklopilo, sada je 7. razred, a već tri-četiri godine nastupa na priredbama recitujući pjesmice (ugrađena mu je pužnica, i vremenom je počeo da govori hB). I dalje je puno veća borba za njega nego inače, a ja se nadam da će uspjeti završiti školu i steći neko obrazovanje kako bi bio sposoban za život bez ičije pomoći...a sve se može postići...

Pzdrav svima
Ptreban mi je savjet pa ako mi nek mze pmci nek se javi.
Imam dijete 10 mjeseci i uskr bi trebala na psa.
Djete ima west sindrm tezak blik epilepsije,kasnjenje u motrickm razvju,kifzu kicme....
Dali imam prav na prduzenje pordiljskg i kak t ide.
Ja zivim u sarajevu.
usput da kazem u mojoj firmi su mi rekli da ne znaju za to....
aipak n je dijete sa posebnim ptrebama i moze li me nek uputiti gdje trebam ici....
Hvala vam pun...

mislim da po osnovu Zakona o radu imaš pravo nakon iskteka porodiljskog naredne dvije godine raditi po 4 sata a na osnovu preporuke doktora da je tvoja nazočnost pored djeteta neophodna

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

9Januar- djeca s posebnim potrebama su:
djeca sa motoričkim smetnjama
slijepa i slabovidna djeca
djeca koja imaju poremećaj glasa, govora, sluha
djeca s mentalnom retardacijom
djeca s poremećajem u ponašanju
djeca sa hroničnim bolestima
hospitalizirana djeca
romska djeca
darovita djeca...
Sva djeca koja imaju neku nezadovoljenu potrebu nazivaju se djeca s posebnim potrebama...
Ne znam zašto navodiš "nije dijete s posebnim potrebama", jel ti to neko rekao?West sindrom, kifoza kičme, zastoj u motoričkom razvoju nisu bezazlene stvari, tvoje dijete treba tebe i mislim da imaš prava
Eh sad zakoni su različiti od katona do kantona, tu ti treba pravnik, skupi svu dokumentaciju (nalaze i mišljenja ljekara) i obrati se pravnom licu...
Sretno

< Poruku je uredio Breskva -- 15.11.2009 10:36:51 >

Svaka čast svima koji imaju bilo kakvog interesa za djecu sa posebnim potrebama.Takva djeca ne treba da budu diskriminirana,ismijavana i smatrana manjem vrijdnim samo zato što su "drugačiji od drugih".Imala sam priliku da boravim i posmatram mentalno retardiranu djecu,sa dawnovim sindromom,i zapravo oni su svi tako umiljati,željni pažnje,veseli da čovjek ne može da ih ne zavoli

9 januar najbolje ti je da odvedeš dijete na preglede a po mogućnosti i logopedu,jer što je dijete manje veće su šanse za oporavak !!!! SRETNO

naravno Breskva slobodno me ispravi,i ja sam mislila na defektologa ( kod mene je prijateljica defektolog-logoped i zato sam navela jer ona radi sa takvom djecom i uvijek zna primjetiti na takvoj djeci da nesto nije uredu)

Evo jedna priča koja vas neće ostaviti ravnodušnim i iz koje možete naučiti mnogo...

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za decu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je tada prisustvovao tom događaju.

Pošto je zahvalio školi i njenom predanom osoblju, postavio je sledeće pitanje:
"Ako nije ometena spoljašnjim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može da nauči sve one stvari koje mogu druga deca. Nije u stanju da razume i uradi sve ono što i njegovi vršnjaci.

Gde je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Publika je utihnula posle tog pitanja.

Otac je nastavio:
"Verujem da se, kada telesno i umno invalidno dete, poput mog Siniše, dođe na svet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dete".

Potom produži:
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gde su neki dečaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali fudbal.

Siniša je upitao oca:
"Šta misliš, tata, da li bi me pustili da igram sa njima?"

Sinisin otac je znao da većina dečaka ne bi želela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osećaj pripadnosti i samopouzdanja, uverenje da od društva biva prihvaćen uprkos svom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dečaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) da li bi i Siniša mogao da zaigra sa njima.

Momčić se u neverici okrenuo prema igralištu i rekao:
“Znate šta, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može da igra za našu ekipu, pokušaćemo da ga postavimo na poziciju levog beka".

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmehom obukao dres svog tima.

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osećajem narastajuće topline u grudima.

Dečaci su mogli jasno da vide i osete sreću ovog čoveka, ganutog oca koji radosno gleda kako njegov sin biva priman u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvek gubila sa dva gola razlike.

Siniša je pokrivao levu stranu polovine terena.

Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmeh od uva do uva, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 !
Sada, sa jednim golom u minusu, smešila im se prilika za eventualno izjednačenje u zaustavnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosudjen je penal za Sinišin tim i dečaci su stali da se pogadjaju ko će ga izvesti.

Pade ideja da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?
Na opšte iznenađenje - Siniši je ipak data lopta !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni umeo pravilno da šutira, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svesno reskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio da se baci u pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.

Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično rešena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.

Medjutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i ćušni je u mrežu !!!
Nikada pre u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao, uspeo je, na jedvite jade, da stigne do nje pre nego što je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi šta će dalje.

Svi graknuše: "Šutni je, šutni je u gol !!!

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom delirijumu, magnovenju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smestio je u mrežu !!!

Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:

"Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!"

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi saigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasao svoj tim od poraza.

"Tog dana ...", okončavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu se suze kotrljale niz lice, "... dečaci obeju ekipa doneli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svet".

Siniša nije preživeo do sledećeg leta.

Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presrećan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga plačući od sreće!

Evo me sva u suzama 

Ne znam je li ovo napisano po nekom istinitom dogadjaju, ali svaka čast za ovakve dječake koji su znali da se odreknu nečeg, što uostalom oni mogu raditi svaki dan, da bi se jedan dječak kao Siniša osjeća tako posebno kao da istinski pripada tom timu...tako jedna obična stvar, a toliko velika za njega...čini mi se da previše stvari uzimamo zdravo za gotovo...


_____________________________

Najvažnija stvar koju će naučiti s godinama je da ne postoji nijedan način da se bude savršena majka i milion načina da se bude dobra majka.

Ljubav, 25.06.2009.

Šejla je moja djevojčica koja više nije ovdje. Imala je dvije godine. Bilo je ljeto. Držao sam je u naručju, po cijeli dan, i pjevao. Jedino je ona uživala u mojoj pjesmi. Naslonila bi glavu na moje grudi i rukom mi milovala vrat, lako, kao leptir. Noću, sa terase kuće Ronalda McDonaldsa*, gledao sam prozor njene sobe. To je bio jedini prozor gdje je gorjelo svjetlo, cijelu noć. Cijelih devet noći, onda se ugasilo. Leptir na slovu S, u znaku I. B. J. S. Fonda, je simbol njenog imena. Na jednom malom, bijelom kamenu u Ljubuškom, stoji isti takav leptir na jednom S. Šejla leži pored moje nene* pod vječnim suncem Hercegovine. Ida kaže da je vidjela njenu odluku da ode. Bio je to miran rastanak. Poljubio sam je, i rekao doktorima da isključe aparate. Blag trzaj, slab stisak na mojoj ruci.
I otišla je!? Moja djevojčica dalje živi u našim srcima. Leptir miluje moj vrat, u sobi gori svjetlo. Kroz naše projekte, pomaže da zacijele rane.

• Kuće Ronalda McDonaldsa, grade se u neposrednoj blizini bolnica. Za vrijeme liječenja teško oboljele djece, tu borave njihovi najbliži. Lanac McDonald’s je izgradio preko 200 takvih kuća. Jedna od njih je u Minhenu, u krugu Deutsches Herzzentrum-a (njemačka srčana klinika).Njihov slogan je: "Blizina pomaže ozdraviti."
• nana, baka