Moje iskustvo iz Opće bolnice u Sarajevu je da što sam planirala, to sam i dobila, osim dripa, na koji sam opet ja pristala iako sam rekla da neću. Nije bio baš plan poroda ali oboružala sam se informacijama i sve pitala šta mi dajete, zašto to, kada ovo, hoću li ono... rekla da ne želim drip, ali nakon cijelog dana šetkanja bez pomaka sa onih 4 cm s koliko sam došla, kad sam vidjela da neću imati snage još i noć tako, pristala na drip. Onda pred sam porod dogovorila s babicom da nema rezanja, ali ako vidi da bih mogla pući, odmah da rade epiziotomiju jer ću radije imati 10 nego 20 končića u obliku cvijeta . Onda mi dugo nisu donijeli bebu, kad sam vidjela da je prošlo 4 sata a nitko mi ništa ne govori, ustala i krenula do djeteta (umalo nisam pala u nesvijest kad sam stigla do one sobice na početku hodnika- kao 10 km sprinta ). Nitko nije pravio problem, stavili mi stolicu da je gledam dok se sunča, a onda je kasnije izvadili i pomogli mi da se vratim u sobu.
E sad, jesu li oni mislili da nikada nisu vidjeli dosadniju ženu, baš me briga, ali kapa dole za suradnju sa mnom. Doduše, niti sam se derala, niti pravila neke frke, sve fino, polako, "molim vas". Na kraju je do moje svekrve stigla vijest da sam bila pacijentica za poželjeti .
Dakle, u Općoj se sigurno da dogovoriti sa babicama Binasom i Minom. Divne su. Možda ne, kako rekoh, baš da im doneseš plan poroda, ali jako su susretljive.
_____________________________
Ema, kokola i sreća najveća, 15.10.2008.
Timur, radost mamina, 9.10.2011.