Prije svega, super tema!
Kada je moja Anja bila mala ja sam živjela u Sarajevu i radila u dnevnim novinama kao novinar. Živjela sam na trgu na kojem sam se ja kao dijete igrala sa svim svojim vršnjacima, a kada su se naša djeca rodila - više nije bilo mogućnosti jer, kako kažeš, zabrane ne poštuje niko, odnosno, oni koji ih poštuju ispadaju kreteni. Tako sam ja u bijesu non stop zvala pauka, zvala sam i načelnike općine, jer je bila u mom resoru na poslu, zvala sam policiju, pisala svako malo u gradskoj hronici o tom problemu. I, šta sam postigla?! NIŠTA! Auta ne bi bilo nekoliko dana i onda sva po starom... Mada, ne mislim da treba odustajati. Sada, toliko godina kasnije, valjda su zakonske regulative bolje uređene. Zovi pauka, zovi policiju, piši načelniku općine, telefoniraj gradskim rubrikama dnevnih novina... Mislim, ne samo ti... Kada bi to postala masovna pojava, ta pobuna protiv saobraćajnog nasilja, da tako kažem, onda bi se vjerovatno i više posvetila pažnja riješavanju problema. Sada će neki reći da ima puno važnijih neriješenih problema, i to stoji, ali ne trebamo zato pto stari imaju male penzije, što je, jasno, strašno, dozvoliti da živimo u neprestanom strahu od automobila kada izadjemo napolje sa djecom!
Pusa...
_____________________________
26.02.1995. Anja, prva najveća ljubav!
25.11.2008. Ema, mamina šarmerka!