Za vrijeme trudnoće bombardovana sam sa svih strana, na vježbama iz časopisa da je za dijete nabolje majčino mlijeko, tako sam i ja se dala na posao. Dojila sam Lajlu redovno, činilo mi se da lijepo napreduje sve do prve kontrole, kada je imala 30 dana. Odmah su je uputili u bolnicu, jer je za mjesec dana dobila cijelih 150 grama. Moje mlijeko nije valjalo, nije ga bilo dovoljno, a potpuno sam izgubila mlijeko od injekcija kada sam 47 dan po porodu dobila napad bubrega. Kada se sve ovo izdešavalo i kada mi je Lajlin život viso o koncu, obrnula sam list. Možete misliti da sam i ovakva i onakva majka, neogovorna, ali jednostavno svoje dijete počela sam hraniti kako su mene hranili, a ne po najnovijim uputama modernih pedijatara. Lajla sa sa nepuna tri mjeseca probala bananu, kada je imala tri i po mjeseca počela sam joj iskuhavati supe od povrća, telečih koljenica, kasnije je počela jesti i ostalu hranu, pomalo naravno, ali da osjeti ukuse. Uz sve toje naravno pila i aptamil, kojii danas voli. 1. februara je napunila godinu dana, i ja sam bila na porodišljskom godinu, za to vrijeme pojela je možda pet gotovih kašica, jer joj svaki dan pravimo kašiće od voća, povrća, mesa, sada već jedne normalo iz kašike, ali vočni obrok i dalje je u vidu kaše. Sada ima 11 kg i 400 grama, visočija je od svoje generacije, mjer se bacila na čaču, zdrava je beba, jer je svaku vakcinu primila na vrijeme, vesela i to je meni najbolji pokazatelj da ona napreduje i da je uredu.
Mozda sam malo skrenula sa teme, ali eto osjetila sam potrebu da napišem sve ovo