Dok se ova noć lagano razvlači u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokušavam tu, na drugom mjestu, da budem sretna što znam da postojiš, stvarno postojiš.
 
Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pričao da ćeš, dok mi budeš pisao pisma tipkajući po računarskoj tastaturi, sam sebi ličiti na savremenog Henri Milera, koji je i u poodmaklim 80-tim, s šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada još Tom Henks i Meg Rajan nisu razmenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz "virtuelna stvarnost". Meni i danas to "virtual reality" tako hladno i milenijumski zvuči, ako mu ne dodaš malo čežnjive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.)
Uvijek si nas poredio sa velikima, iako sam ti stalno govorila da je naša priča sićušna i da za nju nema mesta u svjetskoj književnosti, već je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja vječno svjetluca u oku i stalno se čini da će pobjeći. A neće, znaš da neće.

Kad bi bar bio malo bliže i ova bi noć manje boljela. Ali neka mili moj - kao što sve prođe - i ovo će proći, i vidjećeš - bićemo opet zajedno i biće lijepo kao prije.

Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu ko trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatiš da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje.

Znaj mili moj - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te želim, da ti pišem, da te iščekujem, da sa tobom čavrljam, da te slušam kako simpatično vrtiš svoj akcenat, da te izluđujem svojim bubicama, da te čekam da mi pričaš o ljubavi, o "muškim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me voliš...

Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz šta smo prošli, što smo doživjeli...

Ne boj se zlato moje - ne mogu nemiri ono što može spokoj.
Ne pogađa sreća - koliko boli tuga.
Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego što je bilo svako juče....
Uvijek je nekako. I uvijek se može... I dalje se mora.

Potpuno razumijem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu.

Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.

Postoje neke stvari o kojima se ćuti. O kojima se ne priča nikom.
I neke o kojima se priča.
I neke o kojima se priča samo prijateljima.

Znaš, duboko sam uvjerena da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi.

Da smo se rodili na srećnijem mjestu, u srećnijoj zemlji, u srećnije vrijeme...

Na to ne možemo uticati niti se to da promijeniti.
Možemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronađemo one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nježnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše da preživimo ovo malo što nam je još ostalo da odživimo....
Vjeruj mi - tako mora..

Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo.
Dat nam je ovaj život na poklon, kao listić za tombolu.
Možemo puno dobiti, ali ne moramo.
Možemo sve izgubiti, ali ne moramo.

Sreća uvijek ima dve strane - sjaj i tugu.
Nikada još nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranično srećan....
Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti...
Vidiš - Bog se uvek potrudi da stvori ravnotežu.
Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge....
I obrnuto - posle velikih, olovnih kiša - pojavi se sunce....
Znaš, kad god ti pričam o sreći - osjetim se pomalo nesrećnom. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna.... I to me raznježi....

Ako ti stalno misliš o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guše, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći... Ne mogu, vjeruj.

One se hrane i rastu kad im pridaješ značaj. One te tada još više obuzimaju. One se šire. One bujaju. I bivaju još gore nego što su inače. I još veće. I još više peku.... I žele da te dotuku... I uspjeće im - samo ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih ne obuzdaš.

Svako ima nekog koga voli.
Ja imam tebe. I ti imaš mene.
Zar to, za početak, nije dovoljno da kreneš dalje?

Svako ima nekog koga nema.... I koga žali. I bez koga mu je teško.
I koga ne može niko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan...
Ali ni to se ne da izmjeniti...

Mi moramo ići dalje.
Svaki dan odživjeti kao da je posljednji.
I praštati.

Kažu da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko može....

Ne zaboravi ljubavi moja - uvjek postoji neko ko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvjek...
Uvjek postoji neko ko te voli baš takvog kakav jesi, ko te baš takvog prima, kome si baš takav drag... Uvjek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo čeka da nešto kažeš...

Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš.. I znaš da te volim..

I znam da ovu samoću i daljinu moramo izdržati.
Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš..

Vidjećeš, činiće ti se jednog dana - sve ovo što je danas tako surovo, stvarno i bolno - biće jednom tako daleko i nemoguće, da nećeš povjerovati da smo kroz sve to prošli i da si sve to proživjeo. Svi mi živimo u nekim hodnicima vremena.

Često nam se čini - lavirint nema kraja.
Vidjećeš mili, i ovo će proći.....

Volim tvoje varljive godine, tvoje razbarušene misli, tvoja pomješana osećanja, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pisma kad me dugo nema....

Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvek potrošene nemirne godine, pokidane iluzije.... Tebe cijelog, takvog kakav jesi, kakav si stvoren, kakvog te znam....

I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu čitajući ovaj mail - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične "proste vojvođanske zime" - tu sam, sa tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vječno može da nas dijeli.

Eee, zlato moje - čini mi se noćas - umrijeću od sjećanja.
A voljela bih sa tobom vječnost da podijelim. Možda čak i više od toga: malo parčence raja. Da odmorim malo dušu.

(Kad god mi u inbox-u piše "You´ve got mail." - učini mi se da mi se sam Henri Miler mangupski smješka i da mi vragolasto namiguje.
Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kosmičke prašine. Ili od ko zna čega sve ne?)

Znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sav si od svijetlosti stvoren.

Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna...
I šaljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan.....
Svaki novi dan....
 

_____________________________

Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart

Moje srce se rodilo 25.09.2008

Raznjezila sam se sva!!!!
Tako je divno!!!!


P.s. Gdje si ovo procitala!!
Ja sam inace "knjizevni" "nastrojena"!!!
i bas volim ove stvari!!
Imam i ja jedno ljubavno pismo koje sam davnooo napisala(svojoj proslosti davnoj") i dok ga nadjem mozda ga "objavim"na ovoj tvojoj temi"!

Uzivala sam citajuci, ali me je ovo pismo raznjezilo. Naslov teme bas odgovara, stvarno je divno ljubavno pismo

ista sam. čitam sve što dođe pod ruku.
tekst sam negdje pročitala i preuzela davno pa ga sad opet vidjela, citala i rekoh da podijelim sa vama
imam jos negdje od Balasa nesto fino pa cu potražiti

_____________________________

Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart

Moje srce se rodilo 25.09.2008

Evo još jedno:
 
Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.
Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li usitinu osobu koja jesi u trenucima praznine."

_____________________________

Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart

Moje srce se rodilo 25.09.2008

Zaista divno pismo.

Objavi ih jos.

Ma super su  Hoćemo još

Baš divno ovo nam je trebalo

_____________________________

MAMINI SINOVI
DŽANIN 08.03.2003.
DINO 21.03.2006.

uhhhhhhhhhhhh
gdje me nadje

_____________________________

Ja tek sada kuzim da ne kuzim, sta kuzim, sta ne kuzim, sta mi je tesko skuziti, sta ne mogu prokuziti, ali jedno kuzim...:D

Hocemo jos

pa ja se ponadala imate i vi nešto  da i ja pročitam. evo slijede dva odlomka iz Balaševićeve knjige meni prelijepa, kako romantično opisuje svoju zaljubljenost

_____________________________

Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart

Moje srce se rodilo 25.09.2008

...Ušuškao sam je u cebe sa svih strana, i tek onda odškrinuo vrata terase, složio na naslon kauca stvari u kojima je došla meni, a na naslon stolice koje ce joj biti potrebne kad dode sebi, i na brzinu, pod telefonskim brojem pumpe, nažvrljao kratku novelu o bravi i kljucu, za slucaj da odluci da zbriše kuci pre nego što se ja, ujutru, vratim.
Ali, davo mi je sedeo na ramenu...
Bio sam vec na vratima, kad sam pomislio da ce ipak biti bolje ako s nje skinem još nešto što bi joj moglo smetati u snu. Ta crna stvar bila je pomalo komplikovana, nisam imao predstavu kako se demontira i skida, ali kad sam je se jednom dotakao, više nisam mogao da je pustim iz ruku. I uspeo sam...
Gledajuci dugu ridu kosu, prosutu po belom damastu, shvatio sam da nisam pogrešio kad sam rešio da idem do kraja, i da sam dobro uradio što sam joj na kraju konacno skinuo i tu veliku crnu šnalu.
Šnalu?
Šnalu. Pa šta?
"Sram bilo onoga ko zlo pomisli"...
To piše na Ordenu Podvezice. Na Ordenu Šnale ne piše ništa, pošto to odlicje, zasad, ocigledno ne postoji.
Da postoji, ja bih ga vec imao na šinjelu...
Ne znam šta bih još morao da uradim da postanem svetac, ali mislim da sam glavni posao vec obavio. Sad, ako i treba da ubijem neku aždaju, ili da spasem dva-tri grada od kuge i propasti, to ce, posle svega ovoga, biti samo puka formalnost.
Samo polako. Nisam ja lud. Barem ne toliko...
Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kad te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želeo sam je. Još kako sam je želeo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicušnih mladeža na tilu vitkih leda...
I trgao se. Uplašen...
Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim?
Ali, ne sad. Jednom. Možda...
Ja sam momak staromodan. Prevaziden. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje...
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ceš mi ikad više biti tako blizu? Možda cu se kajati, možda cu jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...
Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, njene pospane oci...

_____________________________

Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart

Moje srce se rodilo 25.09.2008

i drugi dio kad su se "smuntali" :
Terajuci suze, na cas je zagrizla usne, i one su se, na njenom bledom i isplakanom licu, odjednom zacrvenele kao retke "španske" rane višnje, koje sam krao, jednom davno.
Da ne bude zabune, bila je lepša nego ikad...
Nije prošlo ni deset casova od trenutka kad sam odlucio da dodem, ali sam za to vreme, na pumpi i putujuci, smislio hiljadu reci koje cu joj reci kad je vidim.
Nisam stigao da ih kažem...
Napravio sam korak, još jedan, cuo sam kako srce dobošari, o, to je bio znak da sam stupio u zonu dodira, gde više ništa ne sme da se prica.
I zaista...
Podigla je glavu, dotakla mi lice vrhom nosica, zadrhtala i zažmurila, kao da želi da me udahne, a onda je veliki kaput skliznuo sa ramena, osetio sam njene prste na ledima, zagrlio sam je najnježnije što sam znao...
I pustio da me razmaže onim višnjama...Njena mama predavala je u školi. Tata je imao tri godine do penzije. Nisu bili kod kuce...
Starija sestra je bila kod kuce. Ali, kod svoje kuce, srecom. Udala se pretprošle godine, živi na drugom kraju grada. Vrlo sretno, rece Emilija...
I, opet, višnje...
Njena soba, sa širokim staklenim vratima koja su vodila na terasu, prema dvorištu, bila je puna sitnica o kojima sam hteo sve da znam.
Skupljala je klovnove. Pajace. Velike i male. Smešne i tužne. Krpene i porcelanske...
Rekoh joj da je upravo ulovila pravog kapitalca...
Prokleta amnezija...
Pamtim samo dodir svile pod prstima. I na grudima. I svuda...
Svileni šal puzao je po meni kao bršljan. Provlacio mi se kroz ruke, klizio niz leda, klupcao se u mom krilu...
I pobegao...Zažmurio sam, pokušavajuci da ga što pre nadem...Ali, pronašao sam grozd...
I uplašio ga usnama...Osetio sam kako mi, trepereci, zri pod dlanom...Tad mi je oluja zalupila kapke...Gospode...
Uzjahao sam crnog labuda, odsedlanog plišanom mahovinom...Idemo... Ne boj se...
Propinjao se kao pastuv pokušavajuci da me zbaci u more užarenog šljunka nad kojim smo ponirali.
Ali nisam se dao...
I višnje su opet zapljuštale po mom vratu...
A onda mi se pešcani sat razbio negde nad glavom...
Fin mak najsitnijeg peska prosuo mi se po ramenima...
Zrno po zrno kotrljalo se niz kicmu, i stropoštavalo se u ambis, niz glatke sapi uznemirene ptice...Divlja ruža mi se otvorila na usnama...Polako...Bolno...Dva trna kliznula su tragom odbeglog peska...Mali tufnasti pajac uplašeno je virio iza jastuka...
Prokletstvo, niceg se ne secam...Slušala je moje srce, naslonivši mi glavu na grudi, kao mali indijanac na zemlju.
Pomilovao sam je po kosi, i poljubio joj prstice, smirene na mom desnom ramenu.
- Radi li?
Klimnula je glavom, i to je bio prvi pokret koji je ucinila posle nekog vremena.
Znam da radi, mila. Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo. A narocito kucka tu. U tvojoj sobi...
Pajaci su me zabezekmnuto gledali.
U redu je, momci. Volim ovu devojku. Ne brinite ništa...
U stara dobra romanticna vremena, kad kontracepcija još nije uzela maha medu omladinom, smrtno smo cvikali od devojcura koje bi mogle pokušati da nas "navuku na bebu".
Vremena se menjaju...
Zagrlio sam je cvrsto, i ona se priljubila uz mene, dovlaceci cupav pokrivac sve do ociju.
To mi se još nije desilo...
Znam, nije lepo da pricam o tome, ali proslavio sam i dvadesetogodišnjicu gubljenja nevinosti.
Ne, nije mi bila prva...
Ali, bila je prva sa kojom sam se "voleo", nadajuci se da ce neko od nas zatrudneti.
- Sretan rodendan, Emilija Kovacev. Nadam se da sam te upravo "navukao na bebu"...
 


_____________________________

Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart

Moje srce se rodilo 25.09.2008

OVO JE PREDIVNOOOO....
e za ovo ti saljem veeeeeeeeliku pusu...do oblaka....


_____________________________

1. ICSI Bahceci-Sarajevo
22.07.2013pocetak bockanja
04.11.2013 Beta 1:(
2. ICSI Bahceci-Sarajevo
26.06.2015 - Beta 73-80 biohem
3. 17.11.2015 Beta 0,1
4. 30.09.2016 Beta pozitivna
10.11.2016 Spontan
5. 2018 FETBahceci Beta pozitivna

_____________________________

Mamina zlata:
Tea, 11.02.2005.
Lana, 31.03.2008.
Deni, 31.03.2008.

Nestaneš svaki put kad te snovima dotaknem,
i opet iznova na rubu tuge i radosti.
Čudne su te stanice naše sujete.
i verujem i ne,
i volim te ili možda ne.
Sve dok se ne dodirujemo
sve dok mi ne znaš ukus usana,
i miris kose,
puštam te.
Ne odustajem.
Naći ću tu osobu u tebi,
probudiću i onu poslednju iskru požude.
Jednom kad bude sve a opet ništa ne bude,
Jednom kad se umoriš od bežanja,
zaspaćeš na mojim rukama.
I pustićemo kiše da pevaju,
pisaćemo pesme bez reči i rime,
setićeš se neke hladne zime,
koja je ostavila u snegu trag.
Ona ista koja je čekala sve ove godine,
samo jedno sneno svitanje,
jedan čežnjiv pogled u daljine.
Dok budem usnama tražio sve tajne puteve,
tu negdje na tvome vratu…
Ne budi me i ne reci mi da voliš me.
Ljubav je ta lažna spoznaja
Sebična i ranjiva.
Ukradi mi osmehe lažljive i sakri u svoje dzepove…
Ugnezdi se u moje oči sanjive,
i ostani tu do kraja vremena…
zarobljena izmedju svetova,
u javi svog sna,
tu na rubu mojih usana.

_____________________________

Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart

Moje srce se rodilo 25.09.2008

“Bože, kako si mi se učinila lepom, one nedelje, u ljubičastoj haljini. Oh, kako si snažno pogodila sva moja maštanja! Zašto si toliko tražila da ti kažem ono što sam hteo da ti izrazim samo pogledom? Misli te vrste gube rečima. Hteo bi da predam iz duše u dušu plamenima jedan pogled! A sada, moja obožavana, ma što ti pisao gonjen vremenom tužan ili veseo, znaj da u mojoj duši postoji beskrajna ljubav, da ti ispunjavaš moje srce i moj život, da ništa neće izmjeniti tu ljubav iako je uvek dobro ne izrazim; da će cvetati sve lepša, novija, ljupkija, jer je to prava ljubav a istinska ljubav stalno raste. Ti si moja snaga, ti to vidiš.”
Onore De Balzak: pismo Evelini Hanskoj

_____________________________

Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart

Moje srce se rodilo 25.09.2008

pismo je predivno  kako je lijepo..činilo mi se kao da je to neka stvarnost o kojo pišeš...divno...budem i druga pročitala...

_____________________________

alex ima 4 godine 2.5.2009
stize nam druga beba :)

Ljubav ! Citava knjiga u jednoj reci,celi okean u jednoj suzi,
sedam nebesa u jednom pogledu,
vihor u jednom uzdahu,grom u jednom dodiru,hiljadu godina u jednom trenu