Prvo, važno je da razumjete da dijete ne odgovara ne zato što neće, nego ne može!

Jednostavno zato što ćete ostati bez odgovora! Ako bismo analizirali način na koji razgovaramo sa djecom, kao i kako formulišemo pitanja, sigurno bismo uočili da mnogo toga izgovaramo ili pitamo na isti način. Kada to što govorimo ne daje rezultate, a to što pitamo ne daje odgovore – vrijeme je za promjenu.

Možda niste razmišljali o pitanju „zašto“ na ovaj način, ali kroz nekoliko primjera biće vam jasno zašto ga treba izbjegavati u komunikaciji, posebno sa djecom.

Ista pitanja postavljamo iz navike

Kada dijete (ili bilo koju osobu), pitamo –  „Zašto se tako ponašaš?“ ili „Zašto ne uradiš odmah zadaću, zašto ne središ sobu…?“ ili „Zašto večito kasniš?“ ili „Zašto me ne slušaš?“ i onda na kraju začinimo sa „Zašto mi ne odgovaraš?“ – ono to pitanje doživljava kao „napad“ (posebno ako se postavljaju jedno za drugim), i osjeća da mora da se (o)pravda i brani. Kada se mozak bavi pronalaženjem opravdanja, on ne može u isto vrijeme da da odgovor šta se stvarno desilo.

Takođe, ovo pitanje usmerava pažnju na problem, a ujedno nosi pretpostavku da je dijete nešto uradilo smišljeno, ciljano, namerno… i nosi element osude ponašanja. Ako obratite pažnju kako se dijete ponaša kada mu se postavi ovo pitanje, vidjećete da se „muči“ da nađe odgovor, ili je zbunjeno ili mu je neprijatno pa počne da se „glupira“ (tzv. „potez očajnika“ da skrene pažnju na nešto drugo), što odrasle još više može da iznervira. Odgovori uvek počinju sa „zato što…“, ali se često tu i završe.

Zašto nema odgovora na pitanje „ZAŠTO“?

Prvo, važno je da razumete da dijete ne odgovara ne zato što neće, nego ne može! „Zašto“ pitanje ga je sateralo u ćošak, u zonu u kojoj mora da se bavi pronalaženjem razloga za neko ponašanje kojeg možda nije ni svesno, a onda i da opravda to ponašanje.

Drugo, maloj djeci je to nemoguće, jer nemaju dovoljno iskustava da bi sve to misaonim procesima mogla da povežu, niti imaju dovoljno bogat rječnik da to objasne na način koji bi zadovoljio odrasle.

Treće (i najvažnije) – to što nešto nijesu ili jesu uradila je samo krajnji ishod koji stoji iza nekog ponašanja. Pitanje „zašto“ fokusira pažnju na taj kraj, na posljedicu, pa samim tim djetetu ne da nikakvu šansu da kaže šta je u stvari htjelo ili koji je razlog zbog čega nešto nije uradilo.

Pored toga što ostajemo bez odgovora koji nas zanima, kod djeteta ćemo izazvati loš osjećaj, zato što „mora da se brani i pravda“. Kada se sa nekom temom (učenje, škola, domaći, spremanje sobe, razbijena čaša, kašnjenje…), poveže loša emocija, ona će se kod djeteta, (kao i kod bilo koje druge osobe), javljati svaki put kada se pokrene ta tema.

Takođe, ovako formulisana pitanja kriju i brojne pretpostavke o osobi – da ona uvek kasni, da nikad ne radi to što joj se kaže, da ne sluša – što će samo pojačati negativan osjećaj, ali i utjecati na kreiranje mišljenja/uvjerenja o sebi.

Obratite pažnju kako se vi osjećate

Da biste još bolje razumeli KAKO SE DETE OSJEĆA u ovim „zašto“ situacijama, pozivam vas da „uđete u njegove cipele“.

Zamislite da ste došli na posao malo ranije da biste se spremili za važan sastanak, sve ste otkucali, isproveravali i pustili na štampu. Ali, štampač se zaglavio. Pokušavate da ga osposobite, vrijeme prolazi, stižu i druge kolege, pokušavaju da vam pomognu, vrijeme prolazi… Morate na sastanak bez odštampanog materijala. Šef vas pita – „Zašto se niste na vrijeme spremili, koleginice?“ Šta biste mu prvo odgovorili na ovo, koje riječi vam kreću iz usta? Kako se osjećate?

Ili, treba da se nađete sa prijateljicom u restoranu, rođendan joj je. Žurite kući sa posla da se spremite, i usput da kupite poklon. Sve uspevate da završite na vrijeme, spremate se i krećete. Na stanici shvatate da predugo čekate i čujete komentare da autobusa nema baš dugo i da je negde zastoj. Brzo bacate pogled na taksi stanicu, ali nema nijednog vozila. Odjednom, pored vas se zaustavljaju kola, komšinica vas zove da vas poveze. Ulazite u kola, a ona vam kaže da treba samo da kupi nešto i da će vas odvesti do grada jer joj je usput. Pomislite kakva ste srećnica, ali posle 20 minuta čekanja u kolima se više ne osjećate tako. U međuvremenu su autobusi „proradili“, ali vi ne možete da ostavite komšinicina kola. Kasnite na rođendan skoro ceo sat, prijateljica vas pita – „Zašto nikada ne možeš da dođeš na vrijeme?“ Kako se osjećate?

Vjerujem da ste primjetili da se mnogo toga desi pre onoga što se na kraju vidi, a ovo pitanje ne pomaže da se sazna pravi odgovor. Zato kada vidite da je nešto razbijeno u sobi, pre nego što vas obuzme ljutnja i pomislite da je dijete nevaljalo, zamislite ovaj scenario – možda je dijete željelo da dohvati knjigu sa police, i u tom pokušaju srušilo figuricu koja se razbila. Ako ga pitate – Zašto si to uradio? – nećete saznati šta je stvarno htjelo da uradi.

OK, razumjeli ste!

Pa, kako onda postavljati pitanja i dobiti odgovore?

Pravo pitanje je zapravo šta mi kao roditelji tačno želimo da saznamo i postignemo pitajući „zašto“? Ako razumemo da ono djetetu ukazuje na problem, onda je korisnije usmjeriti pažnju ka rješenju.

Evo kako možete da formulišete pitanje ili izjavu:

1. Umjesto – Zašto nisi spremila sobu?, pitajte – Kada si planirala da spremiš sobu, prije ili posle ručka? (Pažnja je usmerena na cilj – spremanje sobe, i date su opcije, što smanjuje tenziju). Ili – Šta se dešava, pa ne počinješ sa spremanjem? (Pokazujete iskreno interesovanje za razlog. Možda dijete boli glava, možda želi da se odmori, napravi pauzu…)

2. Umjesto – Zašto još nisi počela da se oblačiš? Opet ćeš zakasniti!, recite – Počni da se spremaš za školu (rođendan), da bi stigla na vrijeme. (usmjeravamo pažnju da dijete treba negde da stigne na vrijeme, a ne da će kasniti). Ili – Koji je razlog što još nisi počela da se spremaš? (Pokazivanje interesovanja, možda djetetu treba pomoć)

3. Umjesto – Zašto baš uvek moraš da kasniš na trening?, recite – Sjećaš se da je trener rekao da te, ako opet zakasniš, neće ubaciti u igru. (Podsjećanje na pravila, ukazivanje na posljedicu i odgovornost, ali bez pritiska, kašnjenje = nema igre). Ili – Hm, čini mi se da više ne želiš da treniraš? Hoćeš da pričamo o tome? (Zainteresovanost za pravi razlog, možda dijete indirektno pokazuje da to više ne želi ili da ima neki problem)

4. Umjesto – Zašto nisi uradio domaći?, recite – Kada uradiš domaći čim dođeš kući imamo cijelo popodne slobodno za igru! (Pored kreiranja navike da što pre obavlja zadatke, ukazujemo djetetu na prednosti dobro organizovanog vremena). Ili – Šta misliš da domaći radiš čim dođeš kući, pa da imaš više vremena za sebe? (Pitamo ga za mišljenje, uvažavamo dijete kao ličnost i usmjeravamo pažnju šta je prednost tog ponašanja)

5. Umjesto – Zašto diraš to kad sam ti rekla da ne smiješ?, pitajte – Šta si pokušavao da uradiš, pa se ovo desilo? Šta si u stvari hteo da uradiš, pa si prosuo sok (razbio čašu)? Sljedeći put me pozovi da ti pomognem. (Ako imate malo dijete do pet godina, postavljanjem ovakvih pitanja možete očekivati odgovor. Ovde nema pretpostavke da dijete nešto radi namerno, tako da nema ni tenzije. Usmjeravate i učite dijete da traži pomoć)

6. Umjesto – Zašto se tako ponašaš? Zašto si nevaljala?, pitajte – Šta pokušavaš da mi kažeš? Šta ustvari želiš, pa radiš to? (Takozvano „čitanje između redova“, vještina koju je dobro razviti, jer mala djeca „govore“ ponašanjem, a na odraslima je da to protumače, umjesto da ga prekidaju i osuđuju)

Na ovaj način se i dijete i mi fokusiramo na rješenja, učimo ga da i ono samo vidi i povjezuje šta je za njega u nekoj situaciji korisnije.  Kada nam postane prirodno da ovako pričamo sa djetetom, smanjujemo napetost u razgovorima, jer stalno razmišljanje o problemu i djetetovoj „lošoj“ namjeri veoma opterećuje.

Računajte da je za usvajanje ovakvog načina komunikacije potrebno vrijeme, a aktivnom primjenom ćete svakako imati pozitivne promene. Ako se u procesu usvajanja ovog modela desi da ipak kažete nešto na „stari način“, zastanite na trenutak i onda ponovite na drugačiji način.

 

Autor: Dragana Aleksić, family coach

Više o konsultacijama za roditelje pročitajte na linku 

Izvor: aleksicdragana.com