Kada vaspitavamo djecu, neka to bude zato što tako treba. Ne zbog nas, ne zbog komšija, ne zbog trenutnog raspoloženja, već zbog njih.

Vaspitavanje djece je ozbiljan posao. Ne može se obavljati usput, u prolazu, između dvije obaveze, između dva neraspoloženja.

Ne vaspitava se iz ljutnje. Ljutnja brzo plane, ali još brže sagori, a ono što ostane nije vaspitanje, već pepeo.

Ne vaspitava se iz razočaranja. Razočarani roditelji su roditelji koji su očekivali previše, a davali premalo.

Ne vaspitava se iz bijesa. Bijesni roditelji ne govore, oni viču. A djeca ne slušaju šta vičemo, već kako vičemo, i jedino što nauče jeste kako da viču i ona.

Djecu treba vaspitavati hladne glave, ali toplog srca. Jer ono što im kažemo, to će zapamtiti, ali ono kako se zbog toga budu osjećala, to će zauvijek nositi u sebi.

Kazna iz bijesa traje dugo. Kazna iz razočaranja traje vječno. A kazna iz ljubavi traje samo onoliko koliko treba – tek toliko da se nešto nauči.

Zato, kada vaspitavamo djecu, neka to bude zato što tako treba. Ne zbog nas, ne zbog komšija, ne zbog trenutnog raspoloženja, već zbog njih. Da odrastu u ljude koji neće vaspitavati iz bijesa, razočaranja ili ljutnje, već iz ljubavi.

Autor: Goran Janjić