Toliko toga smo zajedno prošli a i dalje smo bez one glavne kupovine ostali – bez kupovine kolica, benkica, flašica…I dalje nema ništa novo kad drugi pitaju.

Od klinike do klinike, od doktora do doktora, od kredita do kredita…tako teče naš život. Godinama se već mučimo. Da, ovaj život postaje sve više i više mučenje jer poslije svake negativne bete ja se osjećam kao da se raspadam.

Emotivno sam istrošena, emotivno sam nula. Ne znam ni da li ću imati dovoljno ljubavi za to dijete kada, nekada dođe, jer sam svu ljubav istrošila na čekanje, na želje, na nadanja…umrla sam iznutra. Ne osjećam bol više. Kod ginekologa odlazim rutinski, nemam više onaj strah koji “normalne” žene imaju kad odlaze na redovan šestomjesečni pregled.

Vantjelesna oplodnja je proces koji vas slama, i nisu tu problematični hormoni, njih ubrizgaš i puf-gotovo. Ništa se tu ne desi. Sve se dešava u tvojoj glavi. Nadaš se, veruješ, gineš za moguću bebu, mjeriš svaki pogled ljekara i razmišljaš o svakoj analizi, ultrazvuku, nalazu studiozno i duboko. Onda uslijedi onaj period čekanja Bete, tad nestaneš. Živiš samo i isključivo za TAJ dan – dan D. Da li jeste ili nije?

Više ne znam ni koliko dugo smo zajedno, moj muž i ja. Decenijama. Godinama. Čini mi se još duže nego što stvarno jeste jer smo toliko toga zajedno prošli a i dalje smo bez one glavne kupovine ostali – bez kupovine kolica, benkica, flašica… I dalje nema ništa novo kad drugi pitaju.

Imam utisak da stojimo u mjestu, da vrijeme prolazi a mi stojimo i čekamo. Čekamo da se nešto desi, konačno, i da pokrene ništavilo. Ne, nije se ljubav izgubila, postoji i dalje - pretvorila se u beskrajnu podršku koju pružamo jedno drugom, pretvorila se u mnogo lijepih riječi utjehe, u mnogo pogleda za koje tačno znamo šta znače, u mnogo puta izgovorene riječi – Volim te i dalje.

Toliko stimulacija, toliko operacija – to je opis mog stanja. Toliko i toliko patnje. Kad bih samo mogla da izmjerim, premjerim koliko suza je do sada pušteno, koliko noći nije spavano, koliko puta je ogrebana moja duša. Nemam instrument da to izmjerim. Još uvijek ga nisu napravili. Poslije svega ja i dalje koračam, jako i čvrsto, kao da se ništa nije desilo. Ništa. Kao da imam još mnogo snage za neuspjehe, a nemam.

Mrzim laboratorije - podsjećaju me na vađenje krvi i na taj BetaHcg test koji nikada nije pokazao ni jednu drugu vrijednost osim nule.

Mrzim apoteke jer stalno ulazim u njih i kupujem vitamine koji će mi pomoći da sljedeći pokušaj vantjelesne oplodnje bude uspješan. Mrzim ultrazvukove, ginekološke ordinacije, čekaonice, domove zdravlja, ljekare, bijele mantile… Bijelu boju. I nju mrzim jer me podseća na sve što je do sada bilo. A nije bilo ništa. Sve što je bilo može da se svede u par reči – mnogo pokušaja vantjelesne oplodnje i ni jedan uspješan.

Niko ne pita – koliko vas sve to boli, kako se osjećate sada, koliko vam para treba za nastavak? Šta sad slijedi? Kako vam je duša? Gdje vam je snaga a gdje srce? Niko se ne udubljuje. Svi kao shvataju ali niko istinski ne shvata. Svi pitaju ima li šta novo, a ljekari kažu – idemo dalje… I idemo. Jer moramo. Jaki i neuništivi. Do cilja.

Volim kad vidim trudnicu, vjerujem njenom osmjehu, vjerujem da joj je lijepo i da se raduje novom životu - njenom životu, i uvijek me vrati na pitanje - hoću li ja ikada? Nisam ljubomorna, nemam zašto, ja čekam svog anđela. Volim kad čujem pozitivnu priču, nečiji put do uspjeha, nečije ushićenje što je na kraju uspio jer se borio.

A ja, skupila sam se u klupko, osjećam se zgužvano jer ne upravljam situacijom nikako. A ko upravlja? Ko odlučuje kada će stići moj anđeo? Ljekari? Embriolozi? Banke koje mi daju kredite da isplatim ogromne cifre za pokušaje vantjelesne oplodnje? Ljudi koji mi pozajmljuju novac za još jedan pokušaj? Država koja brine o natalitetu? Ili možda ON? ON zna kada je pravo vrijeme. ON zna kada si dovoljno patio i kada je vrijeme da budeš srećan. Istinski sretan. Stvarno sretan.

Čekam da prođe, savijena u to klupko, zgužvana. Čekam da se razgužvam, da se otvorim, čekam da ON odluči kada je pravo vrijeme za našeg anđela. Borim se sa sobom, borim se sa društvom, sa shvatanjima ljudi koji ne znaju šta je to vantjelesna oplodnja a gledaju te sažaljivo, pretvaraju se da razumiju a ne razumeju ništa. Nisu bili – nisu osjetili.

Znam da će jednog dana doći baš taj pravi trenutak kada ću sa velikim ushićenjem ići kod ginekologa na taj ultrazvuk. Baš taj! Tik-tak, tika-tak..tik-tak..I svijet će biti mnogo mirnije mjesto i svima ću moći da kažem šta to ima novo.

Autorka: Sandra Jovanović

Izvor: Šansa za roditeljstvo