Njega nećeš tući, ni u pojam ni u naletu besa i nemoći. Moraćeš prvo preko mene, a ne dao ti Bog da se nađeš na putu majci koja brani svoje dete.

Ja sam ga učila da stoji i hoda, da pazi šta jede i da zimi obavezno navuče kapu preko ušiju. Vezivala sam mu pertle i tješila ga na tužne scene iz crtanih filmova. Ja sam mu objasnila razliku između svijetle i tamne strane svijeta i čovjeka, ja sam ga čuvala i razmazila, ja sam mu branila i popuštala.

Ja!

Nisam spavala noćima čekajući da spadnu temperature, bacila gomilu para na igračke samo da ga vidim sretnog, osjećala krivicu kada ga suviše pritiskam ili mu ostavljam previše prostora, trčala u vrtiće, boravke, na otvorena vrata, naučila da spremam i mjesim, promjenila sto omekšivača da nađem onaj jedan na koji nije alergičan...Ja sam ta kojoj nikakav uspijeh nije vrijedan ni pola njegovog uzdaha. Ja sam ta koja plače kad njega boli i koja guta knedle kada je sretan, samo da ne zaplače i budem sama sebi smešna.

Ja!

Ako ti ne odgovara, preskoči ga. Ako ti se ne sviđa, ne gledaj ga i ne slušaj ga. Ako ti treba vreća za boks, udri u svoj razlog, ne u moje dijete.

Njega nećeš tući, ni u pojam ni u naletu bjesa i nemoći.
Moraćeš prvo preko mene, a ne dao ti Bog da se nađeš na putu majci koja brani svoje dijete.

Pa nek si vršnjak-nasilnik, komšija iz susedne zgrade, rođak, ortak, učitelj ili slučajni prolaznik.

Ne sili se da si jači jer nema jače sile od majke koja brani svoje dijete.

Autor: Jelena Milenković Mladenović