LJUBAV NE BROJI HROMOZOME
23.3.2024
Vesna je došla na svijet, omalena, slabašna, kosooka. Ljilja je plakala od sreće i brige: nije se plašila da dijete gaji sama, plašila se jer nije ništa znala o 21. hromozomu.
Njoj ništa ne nedostaje. Ima jedan hromozom više. Foto: Freepik.com
Ljilja je odlučila da rodi.
Imala je tada 29 godina, pregršt upotrebljenih papirnih maramica na stolu, i slabo plaćen posao. Ljubav njenog života ostavio ju je dvije nedjelje nakon što je trudnoća potvrđena. Zaboravila sam razlog, više nije ni bitan.
Ljilja je odlučila da rodi i da dijete odgaja sama.
Vesna je došla na svijet, omalena, slabašna, kosooka. Ljilja je plakala od sreće i brige: nije se plašila da dijete gaji sama, plašila se jer nije ništa znala o 21. hromozomu.
"Djevojčica ima Down sindrom."
Ljudi su uglavnom glupe zvijeri.
Prijatelji su napuštali Ljilju, kako je koja godina prolazila. Rodbina je odmahivala glavom. Svi su se smješkali i kratko igrali sa Vesnom, pa odlazili brzim korakom. Drugarice su izmišljale razloge da svojoj djeci suptilno ne dozvole mnogo kontakata sa malenom, slabašnom djevojčicom koja ih je gledala iz kolica dok su trčali i smijali se, sa takvom toplinom u očima i takvom iskrenom radošću, da je ta njena radost bila zarazna.
Neću govoriti kako se Ljilja borila, ona ne voli da se o njoj misli kao o heroini.
Vesna je naučila da hoda. Vesna govori tiho, lagano i razgovjetno. Ponekad ne govori ništa. Voli šarene košulje. Uvijek zna koliko je sati i koji je datum.
Prije nekoliko mjeseci napunila je 30 godina, ali za Vesnu godine ne postoje. Ona nije ni teška, ni zahtjevna. Ona je djevojčica koja se uvijek široko nasmije kada me vidi na vratima. U njenim očima je toliko ljepote. Iskrena, ničim uslovljena radost. Samo ponekad ljutnja. "Ima tu i tuge..." - ponekad prošapće Ljilja.
Ne voli kada joj slučajno dodirnem kosu, ali voli da zajedno sjedimo na podu i da mi prekrije ruku svojim dlanom. Voli i malo crveno srce koje sam joj davno kupila u nekoj knjižari jer me je podsjetilo na nju. Drži ga na svom radnom stolu, uvijek na istom mjestu, između mirišljave svijeće i fotografije pauna.
Ispravlja prekrivače ako se slučajno malko pogužvaju. Pita me o pticama. Ja pričam malo. O svemu što druge ljude ne zanima. Pričam o planinskim potocima, o kometama i meteorima, o ljudima koje volim. Vesna me sluša. Ona sve razumije, vidi se to. Naučila sam vremenom koje je teme ne zanimaju, a koje ljute. Iako se ne čini tako, ja sam ubjeđena da Vesna zna najveću tajnu života: kako biti zadovoljan svojim postojanjem. Kada te voli, voli te do beskraja. Takve su joj zjenice, dječje, iskrene, duboke. Ima i jednu drugaricu iz zgrade koja se dugo druži s Vesnom. Njih dvije često ćute zajedno. Kada je sezona virusa, Vesna ne smije napolje. Pluća su joj osjetljiva koliko i ona sama. Previše.
Njoj ništa ne nedostaje. Ima jedan hromozom više.
Kažu da ima Down sindrom.
Ali ima i sindrom bezrezervne ljubavi. Povjerenja. Netaknute nevinosti u vjeri. Sindrom dobrote i čistoće duše.
Od mnogih Vesna okreće glavu, ne znamo zašto.
Ali mene voli. Moje oči nisu kose, i pluća nisu slaba. Ipak, jedan sindrom djelimo: obje vjerujemo u bajke samo što je Vesna srećnija, ne zna da postoji i surovi, manipulativni svijet.
Vesna je rođena 21. novembra. Čudom je preživjela 21- vu godinu života. Sluša pop osamdesetih, ima nježan dodir i samo hromozom viška. Voljeti Vesnu je privilegija, slušati Vesnu zvuk je flaute u ljetnji sumrak. Vesna se nikad ne ljuti, jer ona zna nešto što većina zaboravlja. Koga jednom prihvati, njen je zauvjek. Koga ne prihvati, ničim ne može da je kupi.
Jelena Milenković
Izvor: FB/Jelena Milenković
