Jesper Juul, poznati danski pedagog i porodični terapeut objašnjava kako korištenje pametnih telefona djeluje na naše odnose i predlaže eksperiment koji svako može provesti u svojoj porodici.

Ovaj tekst inspirisan je istraživanjem koje je u proljeće 2016. sprovela danska televizija. Istraživanje je obuhvatilo 1600 trinaestogodišnjaka, učenika 6. razreda i podjednaku grupu roditelja. Kao i mnoge druge stručnjake, roditelji me često pitaju koje su posljedice korištenja pametnih telefona i tableta za dečje socijalne vještine i za razvoj njihovog mozga.

 

Jesper Juul, poznati danski pedagog i porodični terapeut objašnjava kako korištenje pametnih telefona djeluje na naše odnose te predlaže eksperiment koji svako može provesti u svojoj porodici.

Budući da neuronaučnici iz mnogih zemalja još uvijek obavljaju različite rezultate, mišljenja i preporuke, ja ću se osloniti na svoju ekspertizu i znanje koje je povezano s prirodom i kvalitetom odnosa u porodici, a na pisanje ovog teksta podstakla me snažna dosljednost u razmišljanju i iskustvu mladih i roditelja u Danskoj.

Elektronske naprave nazivam “članovima porodice” jer odvlače puno pažnje i doslovno mjenjaju kulturu porodičnog života na načine koji su nezdravi za odnose utemeljene na ljubavi – odnose između odraslih, braće i sestara te roditelja i djece.

Prema zaključcima spomenutog istraživanja, većina djece školske dobi navodi da im nedostaju roditelji i da bi voljeli provesti zajedno više neometanog vremena. Isto su željeli i roditelji, a prilično sam siguran da bismo takav odgovor dobili i od partnera. Istraživanje je provedeno u pravo vrijeme jer dolazimo do tačke u istoriji gdje većina mladih odraslih ljudi neće više moći uporediti svoje iskustvo u porodici prije i poslije pametnih telefona.

Iz bezbroj razloga većina odraslih se uvjerila da njihov život treba pratiti tempo pristiglih e-mailova, poruka, postova i sms-ova i čini se da poslodavce, prijatelje i poslovne saradnike veseli što mogu očekivati da smo dostupni 24 sata, sedam dana u nedjelji. Isto vrijedi čak i za malu djecu i njihove društvene mreže. Ove spoznaje sada predstavljaju činjenice i one su ozbiljan problem – u toj mjeri da moramo promjeniti svoj način razmišljanja.

 

 

PRČITAJ> Šta učiniti kada vam dijete kaže da mu je dosadno?

 

 

Odnosi među odraslima

Pre desetak godina odrasli su korištenje mobilnih tokom privatnih posjeta, sastanaka i obroka smatrali uznemirujućim, frustrirajućim i nepristojnim. Danas se malo tko oko toga uzbuđuje, a i kada se neko uznemiri većina mladih ljudi (do 50 godina) takve reakcije ignoriše. To jednostavno nije cool i staromodno je. Svaki bliski odnos utemeljen na ljubavi treba kontinuitet i neometano zajedništvo – da bi rastao, razvijao svoje nijanse i jačao – baš kao što svaka biljka treba hranjive tvari.

U tome nema ništa novo: znamo od parova koji su zajedno sedam i više godina da se osjećaju udaljeno, nesretno i frustrirano ako se povezuju samo onda kada postoje problemi ili kriza; a još se lošije osjećaju kada ti “hitni susreti” nisu mogući ili su prekratki i usmjereni samo na traženje rešenja. U takvim uvjetima obje strane uslovima prazninu i besmisao.

“Funkcionišemo prilično dobro, ali ne živimo”, kažu. Nije čak toliko bitno zašto nema dovoljno kontinuiteta i neometanog zajedništva. Prije pametnih telefona razlozi za to su bili TV, stres zbog posla, perfekcionizam, obaveze izvan porodice, hobiji itd. Svi ovi faktori – uključujući današnje pametne telefone i tablete nisu stvarni razlog za gubitak bliskosti i smisla u odnosima koji su nam važni. Razlog je unutar našeg uma i to je dobra vijest, jer znači da sami možemo nešto promjeniti bez obzira na to šta drugi odluče. To je ono što mnogi parovi naprave kada jedan partner oboli od karcinoma; kada im je život, ili način života ugrožen, ili se ne može nastaviti kao do tad iz nekih drugih razloga. Život nadomak smrti često pouči ljude da puno inteligentnije biraju.

 

Djeca

Ovo je opis onoga što se sve češće događa u onih nekoliko sati koje dkeca svakodnevno provode s roditeljima: Dkeca žele pitati nešto svoje roditelje, žele im nešto ispričati ili žele odgovoriti na nešto što su roditelji upravo ispričali i vrlo često dobiju odgovor: “Oprosti dušo, moram se javiti”; “Oprosti, žao mi je, upravo sam dobila mail sa posla na koji moram odgovoriti… Treba mi manje od minute, obećavam!”; “Možeš li molim te pričekati minut… trebam…”; “Oh, oprosti, zaboravila sam ugasiti mobilni i sada moram odgovoriti. ”Kratkoročno, ova ponašanja frustriraju djecu. Suprotno uvjerenju mnogih odraslih, djeca se ne “osjećaju odbačeno”. Takav osećaj ne postoji. Kada odrasli kažu da se osjećaju odbačeno to je zato što osjećaju nešto zbog čega misle da su odbačeni. No djeca ne procesuiraju intelektualno svoje osjećaje na ovaj način. Kada ih roditelji odbiju, oni su jednostavno tužni, razočarani, ljuti no kao i uvijek – djeca počinju sarađivati s ponašanjem roditelja (prilagode se). Prvo odustaju i nadaju se, a onda se povuku i prestaju se truditi. U dobi od otprilike tri godine djeca počinju kopirati ponašanja odraslih i usmjeravaju se na vlastite ekrane – tablete, TV, a kasnije na pametne telefone. Kada djeca iz spomenutog istraživanja kažu da im nedostaju roditelji taj osjećaj je koktel nekoliko različitih emocionalnih reakcija i za njih je to značajno iskustvo koje ih oblikuje:

 

Osećam se bespomoćno

Djeca se osjećaju bespomoćno jer puno priča i osećaja koje bi voljeli podjeliti sa svojim roditeljima jednostavno ne mogu izraziti zbog stresa koji je izazvan nedostatkom vremena, a ono što im je potrebno je osjećaj sigurnosti, bliskost, povjerenja i aktivna, podržavajuća empatija. Čak i kada se osjećaju ovako bespomoćno, djeca vjeruju da njihovi roditelji znaju najbolje i slijede njihovo vodstvo.

 

Zbunjen/a sam

Svaki put kada roditelj prekida kontakt čak i na minutu-dvije, djetetove misli odlutaju i tok svjesti je ometen. Loše “kratkoročno pamćenje” kao posljedica često frustrira roditelje i oni zaključuju da u stvari to što su zajedno radili i nije bitno. Osjećaj zbunjenosti kod djece prerasta u osjećaj da su glupi.

 

Ne mogu ti verovati

Djeca prilično tačno primećuju da je roditelju nešto drugo važnije od njih samih. To iscrpljuje i ometa njihov razvoj i šteti vrlo osetljivoj samosvesti čiji je najvažniji i najranjiviji dio osjećaj da imaju vrijednost u životu svojih roditelja. Bez obzira koliko puta roditelji dosljedno ponavljali “volim te”, pronalazili izgovore i romantična obećanja za budućnost (poput “Iskupiću ti se”), šteta je napravljena. U ranom djetinjstvu djeca će poverovati tim rečima što će ih dovesti do tačke kada počinju sumnjati u svoje osjećaje i time je odsječen još jedan veliki komad njihove samosvjesti.

 

Usamljen sam

Tokom svih 10 do 12 godina, koliko traje ovaj proces učenja, djeca se osjećaju usamljeno svaki put kad njihovi roditelji odaberu dati prednost svom pametnom telefonu i za mnogu djecu ta usamljenost definše njihovo postojanje i u drugim društvenim kontekstima. Kod djece pre puberteta to najčešće rezultira opštem gubitkom povjerenja i nade da će bilo koja odrasla osoba posvetiti vreme da ih posluša i pomogne im da shvate kako su i ko su oni. Kad nastupi pubertet, povući će se iz porodičnog života i bliskost, uvažavanje i razumjevanje početi tražiti negde drugde, često i putem društvenih platformi na internetu. Iz iskustava s telefonskih linija za djecu u dobi od 6 do 16 godina znamo da je puno djece došlo do zaključka kako njihovi roditelji nemaju vremena sjesti s njima. To nije nužno objektivna istina, no to je njihovo iskustvo i zaključak.

 

Mladi odrasli

Psiholozi i savjetnici koji rade sa srednjoškolcima i studentima i drugim mladim ljudima između 16 i 25 godina izvještavaju o brzo rastućem broju mladih koji su usamljeni, depresivni, pate od anksioznosti i društvenih fobija, koji su takođe autodestruktivni. Ovi mladi ljudi uopšteno govore kako se od ranih godina osjećaju otuđeni od svojih roditelja i ta izolacija uskratila im je mogućnost osjećanja i izražavanja onoga što se u njima događa. Mnogi od tih mladih ljudi sada već i sami postaju roditelji i najvjerovatnije će te nedostatke prenijeti i na svoju djecu, što će dovesti do zastrašujućeg porasta broja djece i odraslih s ozbiljnim mentalnim zdravstvenim problemima. Propisivanje antidepresiva tim mladim ljudima kontradiktorno je kao i kontraproduktivno. Usamljenost i tuga mogu izgledati poput depresije, no to nije isto. Antidepresivi ne čine ništa osim što smanjuju nelagodu i sprječavaju pacijente da se sa situacijom suoče na zdrav način. Djeca i mladi kažu da se od lijekova osjećaju bolje, no to na nijedan način ne dokazuje da zaista jesu bolje. Lijekovi su slaba zamjena za bliske odnose, a odnosi koji se stvaraju pod uticajem antidepresiva su površni i kratkotrajni.

 

Trebamo novi način života

Tokom zadnjih 4-6 godina u nekim su se zemljama radili eksperimenti gde se djeci zabranilo korišćenje pametnih telefona u školama, a porodice su pokušale živeti bez njih nedelju ili mjesec dana i više. Pozitivne povratne informacije od svih starosnih grupe bile su nevjerovatne. Poboljšao se školski uspeh, a roditelji i djeca su bili oduševljeni i brzo su se zakačili za sve što su mogli raditi zajedno. Ovo iskustvo i rastuća svjesnost da nam naš tempo života i prioriteti ne čine ništa dobro daje mi nadu da je velika promjena načina života moguća. Naravno, svaka porodica će morati stvoriti svoju kulturu i pravila, ali molim vas imajte na umu da cilj ovog projekta nije zaštititi djecu od mogućih oštećenja mozga, nego postići bolju kvalitetu porodičnog života, bliskosti i intimnosti. Riječ je o tome da budete pristupačni i dostupni svojima najbližima, umjesto da ste stalno dostupni svima drugima. Nemojte čekati da iz naše bijede proizađe novi trend – udružite se sa svojom djecom i drugim porodicama s kojima ste povezani i odlučite se na dvonedeljni eksperiment. Nakon dve nedjelje procjenite, prilagodite i pobrinite se da svi znaju da su tri mjeseca minimalno probno razdoblje. Podjelite svoja iskustva na Facebooku i drugim društvenim mrežama i pomozite stvoriti trajni pokret.

 

Ovo su moji predlozi:

- Cijeli jutarnji ritual je zona bez telefona i isto se pravilo odnosi na vrijeme od pola sata pre večere do odlaska djece na spavanje. U hodnik stavite lijepu kutiju u kojoj će svi ostavljati i puniti svoje telefone tokom vremena bez telefona.

- Neka svi telefoni budu ugašeni od odlaska na spavanje do polaska u školu i na posao sljedećeg dana.

- Svi obroci su vrijeme bez telefona, uključujući obroke u restoranima, kao i vrijeme dok čekate da vam posluže hranu. (Ti minuti su idealni za uspostavljanje kontakta i bliskosti nakon razdoblja odvojenosti.)

- Ako dopustite korištenje telefona i tableta tokoom čekanja, poruka je: okupili smo se samo kako bismo jeli i napunili hranjivim materijama naša tijela, a ne srce i dušu. (Imajte u vidu da djeca mogu otvoriti svoje srce tokom istraživanja, ali često ne mogu sa svojim roditeljima, ili mogu tek kad je već skoro prekasno.)

- Roditelji i parovi se mogu dogovoriti u kojim situacijama se pametni telefoni i tableti mogu koristiti, ali trebaju biti ugašeni barem tokom zajedničkih obroka i spavanja, bioskopa, izleta i slično.

- Svakako obavestite prijatelje, porodicu, kolege i zaposlene da više niste dostupni cijelo vrijeme i pomozite djeci da učine isto ako je potrebno.

 

Sudeći po izvještajima koje smo dobili od porodica koje su već napravile nešto ovakvo, znamo da je važno da roditelji preuzmu vođstvo, posebno tokom prva tri mjeseca, a to uključuje redovno praćenje svačijih potreba i rasporeda. Nakon dva-tri mjeseca djeca postanu najuvereniji provoditelji plana i često inspirišu prijatelje na ponovno mješanje elektronskih karata u svojim porodicama.

 

Izvor: Harfa

 

**** Na Ringeraji ****

• Još mnogo zanimljivih tekstova o vašoj dječici pročitajte ovdje >>>KLIK<<<
• Da bi ste pratili razvoj vaše bebice možete ako se prijavite i svakog ponedjeljka primate mailing kalendara razvoja djeteta
• Ako želite diskutovati sa mamama dječice možete ovdje >>>KLIK<<<

PRATITE  NAS I NA INSTAGRAMU!

@ringeraja_ba