Roditeljstvo je sigurno najteži posao na svijetu i mnogi roditelji bi najviše voljeli da su u paketu s djetetom dobili upute o korištenju. Kad se rodi drugo dijete, postane jasno da s prvim nismo sve naučili jer svako dijete je svijet za sebe...

Mnoge teorije o roditeljstvu nam padnu u vodu već s prvim djetetom, a s drugim i trećim možda već mislite da niste dorasli takvom izazovu. Prije nego postanemo roditelji uvjereni smo da znamo sve o odgoju djece, ali vrlo brzo otkrijemo u kakvoj smo zabludi bili.

Mnogi roditelji rado prihvaćaju savjete drugih - prijatelja, baka i djeda, stručnih osoba, no često i dobronamjerni savjeti znaju uznemiriti roditelje - posebno ako savjet uopće nisu ni tražili. Ako sagledamo najčešće savjete date roditeljima, možemo primijetiti da su namijenjeni   olakšavanju samog roditeljstva. Čest problem s takvim savjetima je u njihovoj   kratkoročnosti. Pomažu u datoj situaciji, ali dugoročno zakidaju dijete (a preko djeteta i nas kao roditelje).

"Nemoj bebu učiti na ruke!" kažu bake, tetke, susjede. Nema ništa loše u njihovom savjetu jer beba naučena "na ruke" mami sasvim sigurno otežava svakodnevnicu - ali samo dok dijete ne stane na noge (ili čak samo dok ne propuza). Korist od majčine pažnje i blizine je neuporediva s "naporom" nosanja prvih par mjeseci. Roditeljska ljubav teži dugoročnim rješenjima, a da bismo svom djetetu pružili najbolje na duge staze, trebamo ih pripremiti za život (kad već život ne možemo pripremiti za njih). Razmotrimo svojih 10 najčešći grešaka u tekstu koji slijedi.

Obožavanje djece

Živimo u svijetu u čijem centru je dijete. Sve ćemo učiniti da budu zadovoljni, obasuti pažnjom, da budu zadovoljni, namijani, stalno u nekoj euforiji, da se ne dosađuju. Njihova sreća je naša sreća. Važno je shvatiti da djeca nisu rođena da budu obožavana, već voljena. Ako ih obožavamo i činimo sve da budu stalno zadovoljni, u njima stvaramo očekivanja da bi to trebao činiti i ostatak svijeta. Kako bi se trebala djeca osjećati kad shvate da nisu centar svemira i da im drugi neće ugađati, brinuti se o njihovoj sreći i udovaljati njihovim željama? Svaki roditelj treba razmisliti i razlučiti što je bolje za njegovo dijete. Udovoljiti dječjim potrebama nije isto što i udovoljiti njihovim željama.

Vjerovanje da je dijete savršeno

Roditelji ne žele čuti ništa negativno o svom djetetu. Liječnici, psiholozi, defektolozi, logopedi… imaju isto problem - kako reći roditeljima da dijete ima problem i što ga uzrokuje. Upozorenje o problemu daju oni koji roditelju i djetetu žele dobro. Što prije roditelj prihvati problem, on se lakše riješi. Rana intervencija je najučinkovitija jer problem još nije eskaliraoi izmakao nam iz ruku. Više možemo pomoći djetetu s problemom nego slomljenoj odrasloj osobi.

Život kroz djecu

Roditelji su izuzetno ponosni na svoju djecu. Sretniji su radi dječjeg nego radi vlastitog uspjeha. No, ako su previše uključeni, teško razlučuju gdje završava roditelj, a počinje dijete. Kada djeca postanu produžetak roditelja, tada postaju druga šansa roditeljima - za uspjeh, za sreću, za neostvareni san. Stoga je važno da roditelj ima svoj život i radi na svojim snovima, svojoj sreći, a istovremeno podupire dijete da bude ono što jeste i ostvaruje svoje potencijale i svoje snove

Biti djetetov najbolji prijatelj

Ja sam se osobno osjećala odlično što je mama od moje najranije dobi isticala da smo nas dvije najbolje prijateljice, no problem s takvom pozicijom roditelja je da ne možeš biti i prijatelj i roditelj. Roditelj treba preuzeti ulogu roditelja, a prijatelja dijete mora imati u nekom drugom. Biti roditelj nosi sa sobom sasvim druge odgovornosti. Djetetu je potreban roditelj, potreban je netko tko će ga voditi, tko će ga poduprijeti, pa i reći mu stvari koje ne želi čuti.

Kompetitivno roditeljstvo

Gotovo svaki roditelj želi da njegovo dijete bude najbolje, pa je tako svaka sitnica znak "naprednijeg" ili uspješnijeg djeteta, bilo da se to radi o prvim riječima, zubima, koracima ili slovima u najranijim godinama djetinjstva, pa do izvrsnih ocjena i medalja kod školske djece. Djecu treba učiti radnim navikama i važnosti ulaganja truda u dostizanje postignuća i ostvarenju snova. Treba ih učiti da ne odustaju. Na taj način će dijete stremiti prema uspjehu svojim trudom i radom, bez da očekuje rezultate servirane na srebrnom tanjuru.

Preskakanje čudesnog perioda zvanog djetinjstvo

Roditelji stalno brinu o svojoj djeci. Žele im najbolje. Često razmišljaju kakva će njihova djeca biti kad porastu, čime će se baviti, kako će izgledati. Istovremeno primjećuju da je zrcalo prošlo detaljnu inspekciju provođenu dječjim ljepljivim prstićima. Neki roditelji kao da se žure da dijete odraste, prave "male odrasle" od svoje djece bez da uživaju u čudu koje se odvija ispred njihovih očiju, a zove se djetinjstvo. Brzo prođe vrijeme ljepljivih prstića, barikada od igračaka, legića pod nogama. Uživajte dok traje, a djecu pustite da budu djeca i razvijaju se svojim tempom.

Odgajanje djeteta koje želimo, a ne koje imamo

Kao roditelji, imamo snove o svojoj djeci. Kod mnogih majki ti snovi počinju i prije nego ih začnu. Potajno se nadamo da će biti poput nas, samo još pametniji, još talentiraniji. Želimo im biti mentori i prenijeti im svoja iskustva. No, niti smo birali dijete, niti je ono biralo nas. Djeci je potrebno da ih  prihvatimo onakvima kakvi jesu i pomognemo ih da rastu sretno.

Zaboravljanje da naši postupci govore glasnije od riječi

Djeca ne slušaju što govorimo, već gledaju što radimo. Ako želimo da steknu naviku čitanja, trebaju vidjeti da čitamo. Ako roditelj puši, a djetetu govori da je pušenje nezdravo - njegove riječi nemaju težinu. Štoviše, dijete dobije poruku da roditelj ne drži do onoga što govori. Ako želimo da budu ljubazni prema ljudima, pokažimo im svojim primjerom i sasvim sigurno ćemo uspjeti. Čak i kad Vam se čini da je dijete potpuno drukčije i da ništa nije naučilo od Vas, nastavite mu pokazivati svojim primjerom. Dobar odgoj kad tad urodi plodom.

Osuđivanje drugih roditelja i njihove djece

Bez obzira koliko se slažemo s tuđim odgojem ili ne, nije na nama da ih osuđujemo. Nitko nije samo dobar ili samo loš, a mi ne znamo pozadinu iza nečijeg ponašanja. Ne znamo kroz što drugi roditelji (ili djeca) prolaze i ako se i ne slažemo s njihovim ponašanjem, pokušajmo ih barem razumjeti i ne osuđivati. Možda i drugi osuđuju naš odgoj ili našu djecu, čak i kad se nama čini da smo gotovo savršeni ili, ako ništa, barem bolji od drugih.

Podcjenjivanje značaja karaktera

Ako bih morala odabrati samo jednu stvar s kojom neću pogriješiti kod svoje djece, tada bih rekla da je to njihov karakter. Želim da odrastu u osobe dobrog karaktera, s moralnim kompasom i da budu samilosni prema drugima. Karakter je temelj sretnog života i dobrih međuljudskih odnosa. Znači daleko više od bilo kakvih medalja. Ne možemo prisiliti djecu da budu ono što nisu, ali ih možemo učiti da budu ljubazni, da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, da ne vrijeđaju druge i još mnogo drugih važnih stvari.

Postoji stotinu načina da se pokaže djetetu ljubav. Mi kao roditelji teško gledamo njihovu bol i neuspjehe, ali nekad kratkoročna tuga uči dijete kako da postigne dugoročnu sreću, a manji neuspjeh može postati veći uspjeh. Nije toliko važno što činimo za svoju djecu, već što ih učimo da čine za same sebe.

Piše:

Andrea Vlašić, psiholog i hipnoterapeut