Simptomi su nelagodnost ili nejasna bol u predjelu prednje strane vrata, osjećaj stranog tijela, neobjašnjiva potreba za kašljucanjem, osjećaj stezanja, otežanog gutanja, golicanja u grlu, „knedle”, a rjeđe i promuklosti.

Hašimoto tireoiditis je hronična, autoimuna, limfocitna upala štitaste žlijezde, koja postepeno, ali podmuklo, progresivno i kontinuirano oštećuje tkivo. To je oboljenje u kome naš imunosistem greškom dijelove štitaste žlijezde prepoznaje kao tuđe, strane i pokušava da ih uništi. Smatra se da mnogi faktori mogu uticati na pojavu bolesti kod genetski predisponiranih osoba. Suštinski, ljekare ne brine mnogo Hašimoto tireoiditis, već dominantnu medicinsku pažnju posvećuju posljedicama koje on izaziva.

Kako ističe pukovnik dr Dejan Marinković, internista endokrinolog Vojnomedicinske akademije, važno je prepoznati na vrijeme poremećaj funkcije štitaste žlezde i eventualnu pojavu čvorova u takvoj žlijezdi. Smatra se da svaki čvor u štitnoj žlezdi sa Hašimoto tireoiditisom ima nešto veći maligni potencijal.

 

 
"Dugi niz godina Hašimoto tireoiditis ne izaziva smetnje. Prvi mogući simptomi i znaci su krajnje nespecifični i teško prepoznatljivi. Iskustvo iz kliničke prakse ukazuje da se oni uglavnom javljaju u fazama pojačane fizičke ili psihičke aktivnosti, a posljedica su smanjenja elasticiteta parenhima žlijezde ili uvećanja volumena: nelagodnost ili nejasna bol u predjelu prednje strane vrata, osjećaj stranog tijela, neobjašnjiva potreba za kašljucanjem, osjećaj stezanja, otežanog gutanja, golicanja u grlu, „knedle”, rijeđe promuklosti. Kod nekih ljudi je primjetna uvećana, tvrdo-elastična štitasta žlijezda", navodi dr Marinković.

U kasnijoj fazi, kada je tireoiditis doveo do smanjenja funkcije žlijezde, karakteristične su tegobe u vidu slabosti, malaksalosti, poremećaja raspoloženja, pojačanog opadanja kose, krtih, lomljivih noktiju, suhe kože koja se peruta, ali i usporenog rada crijeva, srčanog rada, nižim krvnim pritiskom... Danas se rijeđe dešava da se tireoiditis otkrije u odmakloj fazi primarne hipotireoze s teškom kliničkom slikom hipotireoidizma, miksedema i kome. Nažalost, česta je prva dijagnoza hroničnog tireoiditisa tek u trudnoći ili čak nakon spontanog pobačaja.

"Na postojanje bolesti se posumnja na osnovu dostupnih simptoma i znakova. Morfološki, ultrazvučno vidljivi znaci bolesti su dosta karakteristični. Dijagnoza se potvrđuje detekcijom povišenog titra anti TPO i anti Tg antitjela (mnogo rijeđe drugim antitelima). U rijetkim slučajevima, citološki (nakon punkcije) ili scintigrafski nalazi su prvi koji ukažu na bolest. U rutinskoj kliničkoj praksi se najčešće za postavljanje dijagnoze koristi prisustvo antitjela usmerena na enzim – tkivnu peroksidazu, koja učestvuje u sintezi hormona i protein-tiroglobulin, od koga se proizvode hormoni štitaste žlijezde. Ova vrsta analiza se ne treba ponavljati", kaže dr Marinković.

 

 
Naš sagovornik ističe da se Hašimoto tireoiditis, koji nije doveo do poremećaja funkcije štitaste žlijezde ne liječi. Međutim, često prva faza bolesti ide s pojačanim oslobađanjem hormona štitaste žlijezde, kada je, obično kratkotrajno, potrebno koristiti medikamente-tireosupresive.

Liečenje kasne posljedice hroničnog tireoiditisa, primarne hipotireoze, podrazumeva upotrebu hormona l-tiroksina. Protokol uvođenja i doziranja terapije je definisan nacionalnim preporukama i zavisi od nivoa hormona TSH i FT4.

"Započeta supstituciona terapija je u najvećem broju slučajeva doživotna. Inicijalno kvalitet tireosupresije ili kasnije kvalitet supstitucije se periodično provjeravaju vrijednostima hormona TSH. Dobar kvalitet kontrole bolesti, obično podrazumjeva nestanak većinu tegoba", dodaje dr Marinković.

„Sumnjivi” čvorovi zahtjevaju hirurško liječenje. Hirurgija je rijetko indikovano rješenje za hronični tireoiditis s velikom strumom koja izaziva ozbiljne smetnje. Praćenje hroničnog tireoiditisa podrazumjeva periodične laboratorijske i kontrole ultrazvukom radi pravovremene detekcije hipotireoidizma ili pojave čvorova.

"Postoje studije koje su ukazale da povremena epizodična upotreba preparata selena u visokim dozama stabilizuje tireoiditisom oštećenu štitastu žlijezdu i odlaže nastanak hipotireoidizma. Mnogo je nesigurnih indicija o koristi vitamina De, cinka, zeolita… Endokrinološke kontrole osoba s poznatim hroničnim tireoiditisom podrazumjevaju periodični klinički pregled, provjeru hormonalnog statusa (TSH i FT4) i ultrazvučni pregled. Učestalost pojedinih pregleda zavisi od prisustva ili odsustva čvorova, stanja hipotireoze, ali i uzrasta, postojećih bolesti, trudnoće… Kod poznatih, dobro regulisanih i kontrolisanih, nekomplikovanih stanja, a takva su najčešća, to znači da su kontrole jednom u šest ili 12 meseci", napominje naš sagovornik.

 

 

Postoji jasna tendencija porasta ukupnog broja oboljelih u svijetu. Učestalost Hašimoto tiroiditisa se povećava s godinama života, mada oboljevaju i djeca. Kod osoba ženskog pola se češće javlja, čak 15 puta, a najviše između treće i pete decenije života. Pretpostavlja se da je razlog tome vezan za drugi X hromozom kod žena, ali se pominje i takozvana intrauterina razmjena proteina između organizma ploda i organizma majke.

Ako postoji Hašimoto tiroiditis, a još uvijek nije poremećena funkcija štitne žlijezde, dr Marinković kaže da vrlo često savjetuju neke osnovne promjene u načinu života koje bi, ukoliko je to moguće, dovele do manjeg stresa. Naravno da se smatra korisnim redovan san, izbjegavanje pušenja, prekomjerne upotrebe suplemenata bogatih jodom, nepotrebnog izlaganja jonizujućem zračenju, toksinima, zagađivačima…

"Uobičajena posljedica dugogodišnjeg hroničnog tireoiditisa je primarna, subklinička ili klinička hipotireoza. Zadatak endokrinologa je da je na vreme prepozna i ako je moguće uspori njenu progresiju", zaključio je endokrinolog Marinković.