tijuška
|
Moja prica o dojenju pocinje saznanjem da sam trudna. Mislim da je odluka o dojenju pala cim sam ugledala onu crticu na testu za trudnocu. Obzirom da u nasem gradu nema skole za trudnice (doduse postoji inicijativa u sklopu doma zdravlja ali mora postojati odredjeni broj prijavljenih trudnica ali prijava nikad dovoljno da to konacno krene, nista neobicno za nase podrucje), krenula sam u potragu literature sve o trudnoci i sve o dojenju.
Citala sam i trazila kao luda, cak i na poslu sam bila i vise nego aktivna tako da sam svakim danom sve vise i vise u drugi plan stavljala svoj posao . Trudnici niko nista ne moze i ne smije zamjeriti, na poslu su me razumijeli ali ja mislim da su me vise trpili i Boga molili da odem na porodiljsko jer sam i sebi nekad pravo dosadna bila sa svim tim novim informacijama o trudnoci, o porodu, o dojenju...
Porod se desio 1.12.2008. godine i je prosao bas onako kako sam ga i zamišljala, totalno prirodan, bez indukcije, bez epiziotomije, kratak i ne tako bolan. Pitala sam se je li to to?? Stalno sam ocekivala jace bolove. Bila sam jedna od rijetkih koja je prvi porod imala kao iz knjiga.
Prvi pogled na moju princezu F i prvi dodir mislim da nikad necu zaboraviti. Onako smizurana, krvava i bijelkasta, natecena...bila je najljepsa beba na svijetu.
Obzirom na lagan porod, nakon dva sata ustala sam, onako sva vazna jer sam taj prvi dio "porod" fenomenalno odradila, i trazila svoju bebe na podoj. Moja F je, opet kao iz knjga, odmah uhvatila bradavicu i pocela dojiti kao velika. Ja onako sva vazna, mislila sam to je to pa i nije bas tako strasno kao sto pisu.
Dolazak kuci i prva navala mlijeka mi jje srusilo sve moguce teorijsko znanje. Iako je F bila stalno na dojci peti dan probulila me temperatura, drhtavica i ogromne i tvrde kao kamen grudi, a bradavice ispucale i krvave
Niti jedna jedina kapljica mlijeka nije mogla da izidje. Strasno je bilo.  plakala sam kao malo dijete ne samo od bolova koji se ne mogu porediti sa porodom, nego zbog toga sto sam mislila da dojiti necu uspijeti. Pomisao da u prvom vaznom koraku zakazujes kao majka je i vise nego strasna i neopisiva.
Obzirom da nisam mogla ja sama sebi masirati dojke, mm se uhvatio tog posla. Stavljao je tople obloge i masirao dojku od vrha prema bradavici ( usput mm sam stalno kritikovala kako nedovoljno zna i ne trudi se da sazna o trudnoci, porodu i svemu onome sto se meni desavalo ) kao neka iskusna zena, masirao je tako, sjecam se skoro sat vremena kad je prva kapljica mlijeka krenula . Kroz suze sam se pocela smijati mislila sam da nikad nece izaci ta prva kaplica. Grudi su postajale sve mekse i mekse, zahvaljujuci mm, temperatura je pocela padati i sljedila je faza dati dojku sa ispucalim bradavicama koje krvare nasoj princezi koja se bas tad, tog trenutka odlucila za zimski san. Nevjerovatno je kako male bebe imaju cvrst san. I naravno nismo je mogli probuditi, obje dojke smo izmuzli. Jedino dobro u tome svemu je sto su se bradavice tih nekoliko sati spavanja nase F, koliko toliko oporavile. Nakon par sati spavanja F je uhvatila dojku, pocela vuci,a meni su oci frcale od bolova, opet bolova koji se ne mogu mijeriti nikako sa porodjajnim jer su oni porodjajni mila majka u odnosu na ove. Vukla je i vukla, najela se i zasplala a ja sam plakala, i plakala ali kad sam je vidjela onako spavajuci sa podignutim rukicama rekoh sebi vrijedilo je.
Otisli smo ko9d doktorice na kontolo, F je napredovala u kilazi znaci sve je nilo ok. Doktorica mi je dala savijet kod dojenja, posto je F mala i nije u stanju da isprazni dojku poslije svakog podoja izdojiti dojku do kraja. Ok, poslusala sam savijet ali drugi dan opet mi se desilo zacepljenje kanalica samo ovaj put bez visoke temperature. Opet masiranje, izdajanje, .........opt sve isto a ja sam uredno poslje svakog podoja izmuzala dojku do kraja, mada sam tad vidjela da dojku ne mozes izmusti ili isprazniti do kraja. Tako sam
radila par dana po savjetu doktorice, zena je ipak doktorica, i bilo mi je sve gore i gore dok nisam skontala da to izmuzanje stvara vecu kolicinu mlijeka od onog sto moja F moze pojesti.
Dojenje je cista ponuda i potraznja, koliko pojede toliko se stvori mlijeka, sto dijete vise jede vise ima
mlijeka tako da sam izbacila to izdajanje i sve je konacno bilo ok .
Dojenje je postalo ugodno i za mene, bolne bradavice su se oporavile a dojke su postajale sve mekse i mekse.
E onda je dosla faza sekiracije, zasto su dojke mekane i imam li dovoljno mlijka?? Mekane dojke nisu znak da nema mlijeka, ako beba dobro napreduje a F je napredovala, mekane dojke su znak da je uspostavljena ravnoteza u "ponudi i potraznji "mlijeka. Iako sam to hiljadu puta procitala, prosla sam i tu fazu nevjerovanja samoj sebi.
Ehhh, dojili smo se i samo smo se dojili. F je rasla, uspijeli smo sest mjeseci iskljucivo dojiti, krenula je dohrana, kasice, voda, itd... sve je bilo savrseno. Osjecaj da si sposobna hraniti svoje dijete je i vise od svege na svijetu.
F je imala oko osam mjeseci, i dalje sam dojila, kada sam primjetila opt nesto tvrdo u dojkama. Poludila sam, pokusavala sam razbiti tu kvrzicu ali nije islo. Stavljala sam obloge, kupus a ta kvrzica je dosla na povrsinu i to je bio znak da se javim doktoru. Kirurg je rekao da je to upala zlijezde lojnice i da treba uraditi inciziju u opcoj anesteziji kako me ne bi bolilo. Opet sam pala u komu, NEMA VISE DOJENJA!!! a tako nam je lijepo krenulo. Mm se bojao za mene obzirom da mi je imunitet oslabio, dosta kg sam izgubila,i rekao je dosta dojenju, F je velika i jede sve. Bojao se te upale lojne zlijezde, o tome kaze nikad nista nije procitao ( aaa citao je ).
Otisla sam da se to uradi i zamolila kirurga da mi uradi inciziju u lakolnoj anesteziji kako bih i dalje mogla dojiti, jer ne moze me boliti vise od bolova koje sam prosla. I fakat, nije puno bolilo, stavili su mi mali dren, previjali su mi svaki dan ranu,nije bilo potrebe za antibioticima jer je samo pocelo tako da sam i dalje dojila.  .
Nedugo poslije toga ostala sam trudna sa drugom princerom, dojila sam cijelu trudnocu. Poslije 13.02.2011. godine kad se rodila moja T dojim u tandemu, naravno T ima prednost.
Trudnoca sa T je bila lagana i bez problema, porod totalno kontra prvog ,sa indukcijom i sa epiziotomijom i uzasno dug i bolan. Dojenje bez ikakvih problema zato sto sam imala malog ocepljivaca kanalica
Ono sto je najinteresantnije je da bih opet sve ponovila .
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
. 
Cijelu trudnoću sam se psihički pripremala za prirodni porod ali sam ipak nakon dva duga dana bolova porođena na carski rez jedne večeri. Sve me to zateklo totalno nespremnu jer o carskim rezovima nisam znala ama baš ništa. Ja sam bila ubijeđena da će porod biti prirodan
Nakon poroda je slijedila faza oporavka u intezivnoj u kojoj sam trebala biti 24 sata ali nakon 12 sati ja sam insistirala da me prebace na odjel za porodilje. Nestrpljivo sam očekivala da vidim svoju bebicu. Tek kad sam rekla da se osjećam dobro ,pristali su i prebacili me. Eh to prebacivanje je za mene bilo jako iscrpljujuće. Nisam bila u stanju da hodam, sjedim pa čak ni da dohvatim nešto sa stolića. Shvatila sam da sam pogriješila što sam došla iz intezivne i što je još gore da nisam sposobna da se brinem za malu bebicu. Uhvatio me neopisiv strah. Međutim sestre su taj dan donijele bebu samo da je vidim i opet odnijele u svoju sobu. Obećale su da ćemo sutradan biti zajedno. Jedva sam čekala taj trenutak. Cijelu noć sam vježbala ustajanje iz kreveta da bi barem iole bila spremna za taj susret. Bebu sam dobila sutradan u podne i moja velika sreća je ta što mi ju je donijela sestra koja je bila očito pobornik dojenja. Upitala me želim li dojiti svoju bebicu, pomogla mi da se naštimam u krevetu i dodala mi to maleno biće. On je odmah prihvatio i počeo jako da sisa..hhehehe, osjećaj nemogu ni da opišem. Par minuta sam morala da trpim nekakav neprijatan osjećaj..nakon čega sam se opustila i valjda malo privikla na to..heh al još uvijek je bilo čudno. Babica mi je tad rekla nešto vrlo bitno a to je da svaki put kad hrane bebe ja svoju dojim na obije dojke po deset minuta pa tek onda da im ga dam. To je bilo sve pozitivno što sam čula o dojenju u bolnici i opet kažem hvala Bogu pa je prvi sustret bio sa tom finom sestricom. Ostatak mog vremena je bila bitka sa ostalim sestrama koje su ga i protiv moje volje nosile i hranile..koje su opipavale moje grudi i govorile da nemam mlijeka. U momentu kad mi je bila blago povišena temperatura su mi govorile da ga ne smijem hraniti..a sve to jer im je bilo mrsko da mi ga dodaju u krevet. Najlakše je bilo nakljukati bebu nečim od čega ona spava bukvalno pola dana. U glavi mi je stalno bila rečenica one prve sestre te sam shvatila ako želim dojiti bebu moram se nekako sama snaći. Odlučila sam držati bebu na svom krevetu i dojiti je kad god imam priliku i time izbjeći dozivanje setara i moljkanje da mi je dodaju. Napokon je došao dan da idemo kući...uh koje olakšanje je to bilo za mene. Sestra koja je iznjela bebu sa odjela mi je rakla na izlazu "Draga, pravo u apoteku! Kući ne idi bez aptamila" Ja izgubljena i neupoznata poslušah i taj savjet
Srećom napravili smo samo jednu flašicu jer je bebi bio nezadovoljan nakon dojenja. Već slijedeće dojenje on je zadovoljno zaspao i tu je bio kraj svim dohranama. U međuvremenu sam malo israživala na internetu i i odmah shvatila da svaka flašica umanjuje moje mlijeko. Čvrsto sam odlučila da ih više ne dajem i da ću ustrajati u tome ma koliko me bilo ko ubjeđivao u suprotno. Nastavili smo da uživamo jedno u drugom. Neprijatni osjećaj sa početka je potpuno iščezao za nekoliko dana i dojenje je postalo jedno ugodno iskustvo. Bila sam ubjeđena da je bebi zadovoljan i da fino napreduje što je potvrdila naša prva kontrola na kojem su utvdili da ima 5500 g. Rođen je sa 4350 g a u bolnici je izgubio 200g. Znači dobio je više od kilograma zahvaljujući mome mlijeku. Jako sam sretna zbog toga a još sretnija kad pomislim da je sve ovo moglo propasti zahvaljujući neadekvatnim uputama. Usput se zahvaljujem i Lejli Ka koja je ljubazno odgovorila na par mojih pitanja i time potpomogla ovaj moj proces dojenja. 
temperaturu preko 40. Pa najednom hladno,vruce!Nisam bila u stanju nista uradit da bi sebi pomogla, al sam nju dojila,sjecam se dobro svaki put kad bi joj trebala dati desnu siku sama sam sebi govorila ti to mozes,hoces,zelis to je najbolje za bebicu! Medjutim dok je ona dojila desnu siku ja preplacem jer boliii, al uzasno boliii,al odustajala nisam! Taj isti dan sam nazvala babicu,dosla je odmah, cim me vidjela prvo sto je rekla -" ne moze tako, ne mozes dojit je ako ti i dalje temperatura bude preko 40" Ja sam se rasplakala ko godina, ali kontam u sebi opet isto JA TO MOGU,ZELIM I HOCU,bice to dobro aBd! Sutradan odmah odem doktoru,potvrdi da je upala i dobijam pencilin, govori isto sto i babica temperaturu ako budem imala da ne smijem dojit bebu! Ja opet tuzna, ali i uporna,jer zaista nema ljepseg osjecaja nego kada bebica dojii!Dolazim kuci pijem penciline, ubijam se cajevima, onaj govori stavi hladnu oblogu,onaj vrucu ma ne znam vise koga da slusam!Ali sama sebi kazem slusaj sebe bice dobro, i ja opet nastavljam, bebica doji, dobija na kg, mama prezadovoljna a i bebica :) Dolazi babica ponovo, prezadovoljna sto sam uspjela u svemu tome! Kontam u sebi Boze dragi uspjela sam, niko sretniji od mene! Al brzo mi se ponoovo sve srusilo, ponovo upala lijeve sike, opet penicilini i sve, al uporna ja ko mazga! Dojim bebicu, pijem lijekove, malo izdajam, al sve samo da doji,uspjeli smo Bogu hvala.Tako smo dojili do 6-7 mjeseca dok nije pocela plakati posle svakog podoja, odmah svi daj joj flasu, prvi mm! Ja nedam dojim i dalje, ona odbija dojit , nece da pokusa! Dadnem flasicu popije, probdijem noc placuci, sve gledam da joj nije nesto nedo Bog! Al ona spava bas kao prava bebica!Ponovo sutradan dadnem siku, malo doji malo place i tako u krug! Nastavile smo dojit po malo do 9.mjeseca a dobivala je i AD uz dojenje! Jer ocigledno joj je bilo malo mlijeka dok je plakala nakon svakog podoja! U 9.mjesecu je sama odbijala siku 15 dana. Ja sam bila na pola luda! Nije htjela ni flasu ni siku! Samo sam plakala,trckarala oko nje,nudila joj hapice,vodu, kad vec mlijeko nije htjela! Da li je bio skok u razvoju, zubici,ko ce znati! Kazem opet hvala Allahu pa sam uspjela i toliko dojit, jer nema ljepseg osjecaja, nego kad bebica doji! Mojoj bebi ce uskoro prvi rodjendan aBd! Dojila je punih 6 mjeseci, ostalo je dojila i dobivala AD! Mozda da sam bila upornija i sigurnija, nebi nam ni trebao AD, ali nakon svega ovog, zahvaljujem Bogu sto sam mogla ikako dojiti!
ja zasmrcala...
