IZVORNA PORUKA: teacher75

jasmin, super! a meni se od naslova tene ucinilo da pise: Nasa rr POZA pa rekoh, da vidim o kakvim se to pozama radi

IZVORNA PORUKA: jasmin

Vjerujem da ce se naci dosta tekstova koji ce za sebe naci i Zlata i Hata i Kata :).

IZVORNA PORUKA: acudesa RR

Jasmin, super tema, samo bih voljela da su priče takve da ih svojoj djeci mogu čitati i Ante i Pante, i Meliha i Đula...i  Milica i Dragica i Jasmin i svi ostali

IZVORNA PORUKA: veeseelaa

Često mi u misli dolazi slika djevojčice s pogledom ledenim kako sama prebira rukama držeći ih u svom krilu. Djelovala je nervozno kao da je iščekivala nekog. Gledala je u pravcu stanice i nervozno tapkala nogom. Primjetih da su cipele stare i trošne a haljini je nedostajao pojas.
Lice bledunjavo, oči crne, krupne i u kutu oka kao da vidjeh suzu. Kosa je bila tamnosmeđa, neuredna al čvrsto vezana u rep.
Bacih pogled u obližnji park iz kojeg je dopirala dječija graja i ugledah blizu tobogana pojas djevojčicine haljine, koju sam analizirao.
Ustadoh, odložih naočale na klupu i dadoh djevojčici znak da pripazi na njih dok se ne vratim. Klimnula je glavom i dalje nervozno tapkajući nogom.
Uzeo sam pojas i pružio joj ga, brzo je otela pojas iz moje ruke i još brže ga stavila oko struka. Imao sam utisak da nije voljna započeti razgovor al ipak joj se obratih. Znaš i ja često gubim stvari, evo ove naočale su mi treće u zadnjih par mjeseci – rekoh joj. Nasmiješila se, i sramežljivo rekla hvala. Nastavio sam dalje, nekog čekaš? upitah
Čutala je par minuta. I kad sam već izgubio nadu da ću s njom uspostaviti konverzaciju, okrenula se prema meni i rekla: Znaš ja sam iz doma za nezbrinutu djecu, nisu me mama i tata željeli, od rodjenja sam tu. Dom je blizu, pa dotrčim do parka, sjedim na klupi i posmatram ljude, u njima tražim moje roditelje.
Čutao sam, nisam je htio prekidati.
Znaš, nastavila je, nije mi jasno ako su se moji roditelji toliko voljeli da su mene stvorili kako sam im tako brzo postala ne bitna? Kako su me tako brzo prestali željeti?
Teta iz Doma mi je rekla da neki ljudi ne znaju da održe ljubav, to ti je veli kao kad želiš nešto, pa onda imaš to nešto,  al to nešto  ne gajiš i ono uvene.
Nisam znao šta reći po prvi puta, u njenom drhtavom glasu nazirala se golema tuga, bio sam ljut na njene roditelje, na sebe jer nisam mogao poduzeti ništa. Nisam mogao naći riječi utjehe za njeno ranjeno srce, za njene neispunjene dječije snove, jer riječi utjehe nisu postojale.
I ako mi se učinilo konfuznim objašnjenje njene tete iz doma, bila je zaista u pravu: neki ljudi,  baš tako, ne znaju da održe ljubav, to ti je kao kad želiš nešto, pa onda imaš to nešto, al to nešto ne gajiš i ono uvene.