pjenica mala
|
Ja sam pristalica one teorije, da se savjet ne može dati, samo se mogu usmjeravati misli, što i najbolji terapeuti rade...
Ja sa svojom djecom, koji imaju 15 i 17 godina uvijek tako radim, razgovaramo puno, mada primijetim ponekad da ih to davi, ali im i onda objasnim da je i mene to davilo kada sam bila u njihovim godinama, i da ih potpuno razumijem, i da me je baš to što sam razgovor sa roditeljima shvatala kao davljenje navelo da ih nisam apsolutno slušala, uradila sam nešto onako beze veze, da bih nakon nekoliko godina shvatila, da ono što sam ja shvatila odnosno put koji sam prešla bio je daleko teži, nego što bi bio, da sam bolje slušala roditelje. Ne radi se sada o tome poslušala pa to uradila, nego uopšte slušala.
Ispričam im svoja iskustva, npr šta je to što sam izgubila kada sam odustala od ovog ili onog, pa tek nakon izvjesnog vremena se pokajala, a bilo mi kasno...
Npr, tako i za to treniranje tenisa, objasniti mu šta je to što dobiva, a šta gubi, trenirajući ili ne, znači dijetetu razjasniti situaciju, a definitivna odluka mislim da treba biti djetetova.
U svemu mislim da je najbolja sredina, pa tako i u zabranama i dozvolama.
Mislim da je daleko efikasnije djetetu dati mogućnost da bira, nego ga strogo usmjeriti u nešto, što mi mislimo da je za njega ok. Ne možemo znati šta je za njega ok, ako ga to i ne upitamo, odnosno ako barem ne porazgovarmo s njim o tome.
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
