Uzivala sam u svojoj trudnoci, sve do jedne veceri, poslije novogodisnjih praznika, kada sam osjetila neobicnu bol u donjem dijelu stomaka. Uspanicila sam se, nisam znala sta da radim a u hitnu nisam zeljela ici, legla sam i bol se smirila. Ujutro 10. januara 2014. god. bol se ponovo javila, nazvala sam dom zdravlja da provjerim jeli moja doktorica u smjeni da dodjem, na srecu bila je. Po dolasku tamo, moja fizicka bol je nestala, cekala sam u redu dok svi naruceni zavrse preglede bez obzira na moje stanje koje je bilo itekako ozbiljno. Napokon kada sam usla u ordinaciju    ispricala sam doktorici da se iznenada pojavila bol, odvela me na UZ i odmah rekla "reducirana plodna voda". Briznula sam u plac jer tek sam bila 20 nedjelja i znala sam da to nikako nije dobro po moju bebu. Tjesecim glasom rekla je, sada samo ti mozes pomoci svojoj bebi, smiri se i nadaj se najboljem, ako se desi najgore nemoj sebe kriviti to je od Boga. Napisala je uputnicu za GAK da me oni pregledaju. Naravno, plakala sam neutjesno, muz je bio izbezumljen. Odmah smo se uputili na kliniku, ali naisla sam na nerazumijevanje hitnosti pregleda od strane medicinskog osoblja. Posljednja sam primljena na pregled, doktor je brzinom svjetlosti stavio sondu na stomak i skinuo je, rekao je "poznato ti je sta se desava", trazila sam iskru nade u njemu i pitala ga da li se moze trudnoca odrzati, ali njegov odgovor je bio hladan tus. Napisao je hitnu hospitalizaciju. Izasla sam iz ordinacije jecajuci, muz, svekar i svekrva koji su bili pristigli poceli su plakati, jos mi je teze bilo. Sestra me uvela u prijemnu ambulantu, uzeli su anamnezu i poveli me na patologiju trudnoce kako bi gore cekala da se zavrsi moj spontani koji je bio u toku. Ulazak u tu sobu nikada necu zaboraviti, osjecala sam se kao da su me doveli u Jagomir, plakala sam iz sveg glasa. Nakon nekog vremena dosao je doktor u vizitu, sestra mu je objasnila da mi je krenuo spontani pobacaj i da beba nema ni kapi plodne vode. Tako to vece dosli su jos par puta da pitaju jel osjetim bolove, ja ih nisam osjecala samo sam plakala i vjerovatno po njihovom izrazu isla im na zivce jer ponasali su se kao automehanicari koji rade oko auta bez duse. Sljedeci dan, poveli su me na UZ da provjere da li je bebica ziva, ako nije da ubrzaju spontani, ali uzalud tome bio je ziv moj mali borac. Treceg dana doktor Cile ponovio je UZ koji je i dalje bio isti, ni kapljice plodne vode. Napisao je premjestaj na ginekologiju da ubrzaju spontani, ali na moju srecu doktor Basic sef ginekologije nije dozvolio da se ista radi dok je god beba ziva. Naredni dan dr. Sanjin Dekovic me poveo u amulantu da provjeri stanje, nalaz je bio malo bolji, nesto se malo vode vidjelo, rekao je: " ostajes ti ovdje sa nama do proljeca", a dr.Nikulin je dodao, "tvoja borba je neizvijesna kao BiH na svjetskom prvenstvu" te su me rijeci malo ohrabrile. Nakon 7 dana pocela sam krvariti, dr. Sanjin je preuzeo moj slucaj i pogledao me na ponovnom UZ ustanovio je da imam hematom zbog nedostatka plodne vode te ukljucio terapiju apaurina i progesterona koji sam primala svaki 7 dan. Stanje je islo na bolje i ako vode nikad nije bilo ni na donjoj granici normale. Jednog dana, pogledao me neki specijalizant i saopstio mi da moja bebica i ako se uspije izboriti i barem roditi u 7 mjesecu nece biti normalna, da ce imati poremecaj bubrega ili srca, bio je to sok za mene. Razgovalala sam sa muzem i svojim bliznjim i odlucila prekinuti trudocu na svoju odgovornost u dubokoj 24NG. Ljekari se nisu slozili sa mojom odlukom i odbili su me, a dr. Sanjin je dugo vodio samnom psiholoski razgovor i ubjedjivao me da ce sve biti dobro samo da imam vjere u Boga. Nastavili smo sa borbom, ali voda nikada nije dostigla svoj nivo, u toj 24NG pocela je i vidno oticati. Borili smo se, dani su prolazili, i dosli smo do 27NG kada je dr. Sanjin odlucio da mi daju Dexu za sazrijevanje bebinih pluca. Primila sam dvije doze Dexamatazona i nastavila da gledam razna bolna desavanja na odjeljenu, mnogobrojne spontane pa cak i trudnice koje su nosile mrtve bebe..Bolno iskustvo se produzilo do 29NG kada sam pocela krvariti iznenada i niodkud. Stalno sam bila pod nadzorom ljekara i sestri, stalno sam boravila pored UZ i CTG aparata, vodili su me na akuserske preglede da vide da li se grlic otvara no on je bio jak i cvrst. Na UZ se nije vidjelo odakle krvarim i odakle tolika kolicina krvi dolazi niti sta je uzrok. Moja nocna mora dolazi u dezuri preko vikenda. Bila je subota, 8. mart, dozvolili su mi da nakratko izadjem u posjetu i vidim svoje najdraze koje nisam mogla vidjati posljednjih par dana zbog strogog mirovnja, ali nazalost po ulasku na odjeljene osjetila sam da mi krv curi niz noge. Sestra je hitno pozvala dezurnu doktoricu koja me pogledala na UZ i rekla "idemo na hitnu sekciju, uzmite sve nalaze i pripremite pacijenticu". Zeljela sam da ostanem do ponednjeljka dok ne dodje moj doktor, odveli su me u sobu i ukljucili CTG aparat koji je neprestano snimao. Krvarenje se na svu srecu smirilo, dosli su ponovo da me pogledaju i doktorica je naredila da mi stave kateter kako ne bi ustajala. Umirala sam od bola koji mi je prouzrokovao kateter, mokracnu cijev su mi doslovno "poderali". Urin je bio pun krvi a oni su mi kao da sam totalni laik pricali da je to cijev pokupila onu krv koja mi odlazi. Plakala sam cijelu noc od boli i nelagore katetera, sve dok se nije smijenila dezura i dok nisam zamolila doktora Medjedovica da mi izvade kateter. Zaista na moje zadovoljstvo oslobodili su me, ali bila sam poput osunecenog djeteta kada god bi isla u WC. Krvarenje nikad nije prestalo, lazala sam u krevetu a ono bi odjednom pljusnulo po cijelom krevetu. Doveli su dr. Dinu da pogleda koliko krvarim i da me vode u salu, a on se "izderao" na mene kao da ja zelim da krvarim i rekao "zelis da te porodim jeli, porodit cu te nema problema, ali tvoje dijete nece prezivjeti". Zeljela sam da nestanem sa planete od dusevne boli od njegovih odvratnih pesimisticnih rijeci. Nekako sam uspjela da se smirim, zaspala sam ali u cik zore, sestra je dosla da snima CTG.

3
0