Blue rose RR
|
Prilično je stupidno živjeti, odnosno ponovo proživljavati svoj život kroz dječiji, i sada i u budućnosti. Ono u smislu :"Ja sam to htio biti, pa pošto nisam uspio ti moraš/trebaš jer je to super posao/smjer/događaj". Ne uklapa mi se u normalna shvatanja odnosa roditelj-dijete, roditelj-adolescent, roditelj-roditelj. Uvijek kasnije bude pribadanja: Ja sam htio, ti mi nisi dala. Zato se opet vraćamo na početak priče o odgoju, i slobodi u odgoju, ma kako je shvatali. Suprotno gore navedenom, za mene je prihvatljivo da roditelj poznaje svoje dijete, kroz dugogodišnje praćenje, da poznaje njegove mogućnosti i granice, da poznaje njegove želje, i da ga ohrabruje u istima. Ali isto tako da r e a l n o skrene pažnju svom djetetu, ukoliko ašćare nešto nije za njega. Npr. banaliziram poziv doktora nije za svakog. Krv, smrt, bolest brr...ašćare treba imati (ne) osjećaj za sve te stvari. Sa druge strane, roditelji treba da pruže mnogo u svom odnosu i načinu pristupanja prema školovanju, prema dječijim dosezima, a ne pustiti ga da stihijski "kud svi mali Mujo, tu i ja". Sjećam se mog upisa na fakultet: tata ima želju da idem na ekonomiju (a ja i cifre, nebo i zemlja ), mama kaže pravnik i ni makac (previše definicija, nigdje slobode izražavanja ), jedna tetka kaže strani jezici (nije loše kontam, ali nema tu hljeba), i tako nizaju se svi oni, a meni merak disciplina, red, rad i zakon - uniforma. Uh ..trnci me prođu kada se sjetim tog strašljivog bića koje predaje dokumente za upis na fakultet, na odsjek koji sam sa tolikom merakom upisala, sa kolikim žarom sam gutala znanje. I danas da moram da biram ponovo koji fax, isto bih odlučila. U tom momentu sam slušala svoje srca, ali su me prvenstveno roditelji naučili da razmišljam svojom glavom, i da spoznam svoje dosege, ali isto tako da postavim i granicu.
_____________________________
"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“ W. B. Y
|