|
amra_m -> šta kada vam suprug ne dozvoljava da uživate u trudnoći i majčinstvu? (18.6.2011 15:57:01)
|
Sedam godina zabavljanja i sanjanja o trudnoći i prinovi... sedam godina laži! Bila sam presretna kad sam saznala da sam trudna. I on je djelovao sretno. Vjenčali smo se, i onda je sve krenulo naopako. Cijeli moj san i ideal o sretnoj porodici se srušio! Nikad nije htio pomilovati moj stomak, osluškivati prve bebine pokrete, a kamoli meni udovoljiti nešto... Kad bih ga pitala zašto je takav - samo bi odgovorio da nisam ni svjesna koje obaveze i finansijski problemi nas čekaju. Na taj način mi je upropaštavao svaki dan, nabijao negativnu energiju i činio me beskrajno tužnom. Došao je dan kad mi je pukao vodenjak, krenuli smo u bolnicu, ali moja djevojčica je čekala još 20 dana da dođe na ovaj svijet. doktori su rekli da je to zbog stresa! Tada sam počela razmišljati o svom i bebinom zdravlju, i njemu. Mom suprugu. da li je zbog njega sve tako teško. Polako sam propadala i psihički i fizički. Teško je kad ti neko uništava ideale! Pogotovo nek za koga si mislio da ga poznaješ. Po izlasku iz bolnice došle smo kod moje mame jer smo i beba i ja bile još slabe. On nekada nije dolazio ni po 8 dana da nas obiđe. Rijetko je i zvao da pita kako smo. Kad smo trebali na vakcinu, zvala sam ja njega a on kaže:"Hajmo sutra, sad me pusti da spavam, umorio sam se na poslu!" - i prekine vezu. Kao da mi neko sjedi na prsima – tako sam se osjećala! Oporavile smo se i prešle s njim u stan! Nikad u noći nije ustao da joj napravi hapu i nahrani je. Mlijeka nisam imala - kaže da se nisam dovoljno trudila. A sam bog zna da jesam. Netrpeljivost i problemi između nas su se gomilali. Polako sam se počela odmicati od njega, ali i od sebe. Zatim, prije mjesec dana – ne dozvoljava nam da izađemo prošetati. Kaže on nas hrani i moći ćemo vani kad nam on dozvoli. To je bio trenutak kad sam doživjela konačni slom živaca. Pucam i zovem mamu da joj donesem moju djevojčicu jer više ne mogu kontrolisati sebe i svoje ponašanje. Odlazim psihijatru i dobijam neke lijekove koji bi mi trebali pomoći. Sada mi jeste lakše, ali osjećam toliku krivnju prema sebi što nisam uživala u svakom danu trudnoće i svakom danu provedenom s mojom curicom! Zašto sam bila tako tmurna i depresivna čekajući njegov „bolji dan“ !? O njemu ne razmišljam...Sada zove i kaže da mu je žao, ali kasno je. 9 mjeseci trudnoće i 5 mjeseci - koliko je mojoj princezi, ne može mi vratiti. Zato drage žene, NE DOZVOLITE DA VAM SE DESI ŠTO I MENI! Ta divna mala bića ne zaslužuju takav doček na ovaj svijet! Nekako je teško to prihvatiti kad smo bombardovani reklamama sretnih i nasmijanih porodica. Muževa koji svojim trudnim suprugama miluju stomak... Teško jest, ali teže je nositi krivicu što nisam uživala u svemu. Više ne krivim njega, nego sebe. Zato sada odbacujem sve negativno, i uživam u svakom danu. A ono što sam primjetila jeste da i moja princeza to osjeti :) Moje sunce i jaJ
|
|
|
|