stoic
|
Počet ću pa dokle stignem (bebač mi je vrlo zahtjevan)...
Nisam prenaglila čim se javljam prvi put nakon 4 mjeseca... Sve sam čekala da prođe, ali očito je da neće..
Moja priča počinje ovako...
Cijelu trudnoću sam se maksimalno pripremala i psihički i fizički (kondiciono) za porod. I na kraju sam bila ponosna na samu sebe. Bez imalo straha sam dočekala dan D. Jedno jutro prije 4 mjeseca, kad mi je i bio termin za porod, pukao mi je vodenjak, nešto malo vode je iscurilo, otišla sam u bolnicu (tako su me instruisali) gdje su me smjestili na patologiju. Skupa sa vodenjakom, počeli su trudovi, prvi jako blagi, neprimjetni, pa sve jači i češći. U bolnici se niko nije žurio jer su smatrali da sam bezazlen slučaj (kao što i jesam bila). Na moju molbu su me pogledali ultrazvučno, htjela sam da znam koliko je vode bebi ostalo. Ostalo je mnogo. Dalje su me pregledali ginekološki, kako je ko stigao. Komisija je ustanovila da sam bezazlen slučaj, da je beba najniže moguće u kanalu i da ću se vjerovatno poroditi uveče. Trudovi su bili sve jači, sve češći, ja sam čak bila sretna što se približava momenat... Kako su me stalno pregledali, tako su vidjeli kako brzo se otvaram. Jedanput me pregledao i Dr.Nikulin i jedini on rekao - zašto me nisu poslali na carski? Ja pitam zašto na carski, veli on, pa ne zna hoće li beba proći kroz kanal. Ja velim da mi je 5-6 doktora od jutros reklo da je beba uveliko prešla najteži put tako da ne razumijem šta je sad u pitanju. Onda je on rekao - ma ok, tek si 3 prsta otvorena, vidjećemo. Na kraju me pregledala neka doktorica (ne znam im svima imena, zaista ih je bilo mnogo na patologiji) i ustanovila da sam otvorena 6-7 dobrih prstiju i da trebam u porađaonu. Cijela patologija uključujući i sestre su mi se divili jer su sada trudovi već bili na svaka 2 minuta maksimalno a ja sam se smijala i zezala uz grimase i pravilno disanje. Fakat fakat sam bila hrabra. Svo vrijeme sam im govorila da suprug mora biti sa mnom na porodu (već je bio predao briseve nosa i grla), da mi kažu kada da dođe, da mu treba min.pola sata do porodilišta, no oni su govorili da ima još puuuuno vremena. I uglavnom, tad kad su mi rekli da idem u porađaonu, htjela sam otići po mobitel da ga nazovem no nisu mi dali. Na kraju su ga na moje moljakanje oni nazvali i, srećom, bio je tu. Imam svjedoka kroz šta sam prošla.
Ovdje moram napomenuti da sam krajem trudnoće pila antibiotike (vjerovali ili ne, ali ugrizao me krpelj za 1.maj), i, mada sam uz njih pila i probiotike, dobila sam candidu koju sam zatim liječila vaginaletama i kremom (uz probiotike). Pošto sam trudnoću
vodila na Klinici, sa svim su bili upoznati plus sam to trubila svim doktorima i sestrama na dan poroda.
Kada sam došla u porađaonu, tamo je dežurni bio Dr.Nikulin. Pitao me šta radim tu, velim da sam 6-7 prstiju otvorena, a on: "Ma nema šanse!". Zatim me pregledao. Kako je šutio, upitah - "I, koliko sam otvorena?". Veli on - "8 prstiju".
Da nastavim. Stavili su me da ležim na krevetu (odvratni ležeći položaj, ali i na to sam bila spremna), trudovi su sada bili
na svakih ne znam koliko sekundi, ali vrlo česti. Ja sam bila totalno otvorena. U jednom momentu dolazi sestra i želi da mi
priključi infuziju (drip). Ja velim da mi to ne treba, da trudovi idu ok, ona veli da mora jer joj je doktor (Nikulin) to naredio. Bolovi uz drip su drastično različiti od prirodnih, pa samim tim se čovjek već unaprijed može pozdraviti sa prirodnim porodom. Dolazi tim sestara, porađaju me, govore mi kada da predišem, a kada da tiskam i sve ide ok dok se ne pojavljuje Dr.Drakulin. On odmah sa vrata, i ne pogledavši dokle smo došli sa porodom (vidio me posljednji put kad sam bila otvorena 8 prstiju) veli - "OVDJE JEDNA IZDAŠNA EPIZIOTOMIJA!". Kao da smo u ćevabdžinici, pa veli: "Ovdje jedna izdašna porcija luka!". Uglavnom su me capnuli. Toliko da su komotno dvije glave moje bebe mogle proći. Toliko da me i sada, nakon 4 mjeseca užasno boli. Toliko da su dvije patronažne rekle da nisu vidjele veći rez. No, nije to sva priča o bespotrebnoj velikoj epiziotomiji... Idemo dalje. Nakon reza, on mi prilazi i kreće prema mom stomaku (da nalegne). Ja sam vrlo dobro upoznata sa mogućim posljedicama nalijeganja na stomak i molim ga da to ne radi, a on mi skloni ruku (jedinu slobodnu) i jako nalegne. Beba, naravno, odmah izleti van. Jer je bila na dnu i jer je rupčaga u vagini obima 85. Dalje... Dolazi doktorica da me šije. Glasno se zgražava nad ranom i sa sestrom komentariše: "Uvijek ista priča, sasvim bespotrebno." Daju mi lokalnu anesteziju i odmah počinju sa "radom". Ja velim da osjetim i njene prste i sve te da očito anestezija još ne djeluje. Ona veli da je morala početi djelovati. Onda ja velim da imam candidu, da šivanje neće ići lako. Ona nastavlja da me šije.... Sat-dva-tri... Ne znam. Trebalo je više pakovanja konaca, bilo je tako stravično kao 100000 poroda odjedanput... Svaku mrvicu sam osjetila, svaki dodir..... I niiiikad da završi. Na kraju sam žalila što nisam išla na kurseve budizma ili se družila sa dervišima da naučim kako isključiti mozak iz
stvarnosti.... I onda sam i pokušala..... Ispuštala sam zvukove koje derviši ispuštaju pri svojim sesijama, mislila na nešto VIŠE i patila.....Nakon više sati patnja je okončana (tj.šivanje). Nakon toga se ne sjećam jer sam bila onesvještena.
Nevažno..... Sve to se dešavalo uveče.
Rano ujutro sam bila svjesna, ali bez mogućnosti pokretanja, kada je Dr.Drakulin sa doktoricom koja me šivala došao u moju sobu. Ona je rekla da mi treba dati orden hrabrosti i snage, a on se nasmijao i rekao da sam šmizla, plačka, da sam sramota ženskog roda... Gledala sam ga i nisam mogla vjerovati. Fakat nisam.
Cimerka iz sobe je također imala veliku epiziotomiju, mada dosta manju od moje, porodila se sat prije mene i pri šivanju su je
uspavali (razlog - velika rana). Vjerovatno je imala štelu, nevažno.....
Neću posebno pričati o tome da mi se rana inficirala (i cimerka i ja smo pokupile neku bakteriju gore), to bi se vjerovatno desilo i sa Nikulinom i bez njega.
Ja ne kunem njega da mu se desi nešto drugačije nego meni. Samo da mu se desi ISTO kao što i meni. To mi je dovoljno.
Ima još par priča o njemu (vrijeme događanja: ista večer), ali o tome drugom prilikom.
Ako ikada više ostanem trudna, što je pod upitnikom jer do daljnjeg ne smijem imati seksualne odnose i jer mi je nešto
pogrešno zašiveno (ni oni ne znaju šta ali mi gasovi izlaze na vaginu...), idem na carski. Rana od carskog je jedno 3 puta
manja od ove moje i na mnogo praktičnijem je mjestu. I idem u neku drugu bolnicu, bilo koju. Gdje nema šanse da me dopadne
Dr.Drakulin.
Beba je, hvala Bogu, dobro, ali to je zahvaljujući tome da je naslijedila imunitet i snagu mene i supruga. Ja nikad u životu
nisam bila bolesna, nikad ni minute provela u bolnici (do poroda), a imam 32 godine. Da je do Nikulina, ko zna šta bi mi
bilo s bebom...
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
Bebac je u rukama, to je najvaznije. 
nije lijepo nikoga klet
on mi kaze tiskaj kad ti dodje napon a ja u onoj muci ne mogu da objasnim da nemam napone uopste...mene su babica i sestre spasile..on mi je nekako arogantan,ma uopste nemam neki fin dojam o njemu
