Lalana
|
Nadjoh na internetu zanimljivu ali potresnu pricu pa cu je podijeliti sa vama. Malo je duga ali vrijedi procitati, obzirom da je u jednu ruku veoma zanimljiva.
Prica jedne Ruskinje
...Priča počinje u jednoj od država Arapskog zaljeva, u koju je došao Rus sa grupom djevojaka. Namjera im je bila da kupe električne uređaje i unesu ih u Rusiju kao privatne stvari. Tako su oslobođeni poreza i plaćaju male dažbine. Ruski trgovac preuzima robu i prodaje je po znatno većoj cijeni, tako da plati i djevojkama za njihov trud. Ovakva trgovina veoma je raširena među Rusima.
Helem, ovaj Rus pošao je na put sa grupom djevojaka. Međutim, stigavši tamo gdje je bio naumio, ponudio je djevojkama drukčiji plan: “Došle ste ovdje da biste mizerno zaradile, a ova zemlja je bogata i u njoj žive ljudi koji dobro plaćaju. [ta mislite kad biste vi...” I, tako, ponudio im je bavljenje pokvarenim poslom - prodaju tijela i časti. “Ko pristane, neka se raduje brzoj zaradi”, govorio im je dok ih nije nagovorio. U njihovim srcima nema imana, niti postoji moralna smetnja koja bi ih spriječila od takvog djela. Odbila je samo jedna, a onaj joj priprijeti i reče da je je izgubljena u ovoj zemlji. Djevojka je zgrabila svoj pasoš i pobjegla na ulicu. Nije imala ništa osim onoga što joj je pokrivalo tijelo, a i to je bilo vrlo oskudno. Bila je zbunjena. Nije znala kud bi.
Kazuje onaj koji nam priča ovaj događaj: “Išao sam ulicom zajedno sa majkom i dvije sestre. Iznenadi nas djevojka koja je žurno išla ka nama. Obradovala se kad je saznala da govorimo engleski i ispričala šta joj se zbilo. Odlučili smo je primiti. Pokušavala je telefonirati, ali bez uspjeha… Moje sestre su se prema njoj odnosile kao prema rođenoj sestri. Počele su je upoznavati i sa islamom. Ona je to uporno je odbijala. Otkrili smo da je iz ekstremno ortodoksne porodice koja mrzi islam i muslimane. Ipak, pomagao sam sestrama i podsticao ih, a ponekad se i sam uključivao u raspravu. Jednog dana sam donio knjigu o islamu na engleskom jeziku.”
Priču nastavlja knjižar: “Drugi put je došao sa četiri žene. Tri su imale hidžabe, dok je četvrta, ljepotica, bila otkrivenog lica. Muškarac je kazao da je ona Ruskinja i da je počela prihvaćati islam te je tražio druge knjige i kasete o islamu. Dao sam mu knjige... Ponovo je došao i rekao da je ona primila islam i da želi to obznaniti. Tražio sam da pročita neke knjige, jer vlasti u toj zemlji zahtijevaju ispit. Pročitala je, pa je došao sa njom kod mene i ona je položila ispit. Nakon što je to javno obznanjeno, prijatelja sam uputio na žene koje podučavaju Kur’anu… Poslije izvjesnog vremena svratio je do mene, zajedno sa svojom ženom. Sretan je i kaže da mu je, hvala Allahu, dobro… Iznenadilo me da je ta žena bila potpuno pokrivena, ne onako kao njegova mati i sestre, već se na njoj nije ništa vidjelo. On reče: “Nakon ženidbe, otišao sam sa njom na pijacu, da kupimo neke potrepštine. Moja žena je ugledala potpuno pokrivenu ženu. Začudila se tom izgledu, pa upitala zašto je to tako, je li radi neke mahane. Odgovorio sam: “Ova žena se pokrila onako kako je Allah zadovoljan sa njom i Njegov Poslanik, s.a.v.s.” Poslije mi je rekla kako se čudila kad god bih ušla u prodavnicu jer oči prodavača nisu silazile sa njenog lica. “Dakle, ovo je zaštita za moje lice i ono se mora pokriti. Ono mora biti samo za mog muža. Neću izići sa pijace bez hidžaba".
Dalje priča njezin muž: “Bio sam prisiljen kupiti joj hidžab. Obukla ga je."
Knjižar pripovijeda: “Pokrenule su se vijesti o Ruskinjinom mužu. Mislim da je Palestinac. Pojavio se šest ili sedam mjeseci poslije i objasnio da ga nije bilo zato što mu je supruzi istekao pasdoš, pa su morali izvaditi novi, u istom gradu u kome ga je dobila. Ona je htjela krenuti u hidžabu. Upozorio je da će im to donijeti probleme. Ona je, pak, rekla da odbija pokoriti se nevjernicima, griješnicima koji su džehennemsko gorivo, i da ne želi biti nepokorna Allahu, dž. š.
Priča njezin muž: “Ušli smo u avion. Ljudi su gledali u nas. Posluga je dijelila hranu a sa hanom i alkohol, koji je uskoro počeo djelovati. Glasno su se smijali i pokazivali na nas. Moja žena se ravnodušno smijala i prevodila mi šta govore o njoj. Osjećao sam kao da mi strijela ulazi u srce i ne izlazi iz njega. Ona me thešila: ´Ovo je ništa u usporedbi sa onim što su doživjeli ashabi´… Stigli smo u taj grad u koji smo krenuli. Mislio da ćemo otići njezinoj kući i smjestiti se kod njezinih, pa zatim obaviti poslove. Moja žena je razmišljala drukčije: ´Ne moja porodica je izrazito ortodoksna i ne želim sada ići njima. Prvo ćemo unajmiti sobu, završiti poslove oko pasoša i onda posjetiti moje´. Shvatio sam da je to ispravno. Sutradan smo otišli u ured za izdavanje pasoša. Službenik je tražio stari pasoš i slike. Moja žena je dala crno-bijele slike, sa hidžabom, i vidi joj se samo lice. Oni su tražili fotografiju na kojoj se vide lice, vrat i kosa. Zatim bi nas svaki službenik slao sljedećem, sve dok nas nisu poslali direktoru ureda, a direktor je bila žena. Nije nam izišla ususret. Bila je krajnje neljubazna.Rekla je: ´Niko vam neće rješiti taj problem osim glavnog direktora u Moskvi!”. Moja žena se okrenula i rekla: ´Halide, putujemo u Moskvu!´ Pokušavao sam je ubijediti: ´Pasoš će vidjeti samo određene osobe, i to iz prijeke potrebe, a zatim ga niko ga neće gledati dok ne istekne makar godina dana!´ Odgovorila je: ´Ne, nemoguće je da se pojavim sa takvom slikom nakon što sam upoznala Allahovu vjeru. Ako odbiješ putovati sa mnom, možda ću sama otputovati, držeći se propisa koji važi u daruri!´ Otputovali smo u Moskvu. Ali, ponavljalo se isto. Tako smo stigli kod glavnog direktora. Bio je od najodvratnije sorte ljudi. Upitao je: ´Ko će meni dokazati da su ovo tvoje slike?´ Tražio je da ona otkrije lice, ali je moja supruga insistirala da će to učiniti samo pred nekom službenicom. To ga je naljutilo. Pasoš i fotografije zaključao je u ladicu. ´Nemaš ni starog, niti novog pasoša, sve dok ne dođeš sa slikama koje potpuno odgovaraju!” Pokušao jê ubijediti, ali bez koristi. Nastavio sam je ubjeđivati - da Allah ne duži nikoga preko njegovih mogućnosti, ali mi je odgovorila ajetom: ´Ko se Allaha bude bojao, On će mu izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada´. Direktor nas je istjerao iz kabineta… Mi smo nastavljali međusobno ubjeđivanje sve do noći. Klanjali smo jaciju, jeli ono što se našlo, a onda sam htio spavati. Rekla mi: ´Halide, mi smo u situaciji kad se trebamo Allahu obratiti. Ustani!´ Ustao sam i klanjao koliko sam mogao, a zatim legao. Ona je nastavila klanjati. Tako do jutra. Probudila me da zajedno klanjamo sabah, a potom pozvala u ured za pasoše. ´A slike?´, pitao sam. Rekla je: ´Idemo probati. Ne gubi nadu u Allahovu milost´. Otišli smo… I, u prvi biro nas pozva službenik. Pita moju ženu je li ona i ta. Odgovorila je. ´Uzmi svoj pasoš!´, kaza. Bio je bio gotov. I to baš onakav kakav je ona tražila. Platili smo taksu i uzeli pasoš. Izlazeći, ona mi kaza: ´Nisam li ti rekla da će Allah naći izlaz onome ko se Njega bude bojao´. Ove riječi ostavile su veliki dojam i trag u mome srcu. Nešto takvo nisam doživio kroz sva predavanja i podučavanja koja sam prošao.
Službenik je još rekao da se pasoš mora ovjeriti u gradu u kome je moja žena rođena. Smatrali smo to prilikom da posjetimo i njenu porodicu. Stigli smo tamo, iznajmili sobu, zatim ovjerili pasoš i otišli smo u posjetu njezinoj familiji. Vrata je otvorio mladić. Njezin brat. Obradovao se sestri i začudio njezinom licu. Ona je ušla smijući se i grleći brata. Ušao sam iza nje… Stan je bio skroman. Osjećali su se tragovi neimaštine. Svi su govorili na ruskom i ništa nisam razumio, ali sam primijetio da ton diže. Galama se povećavala. Iziđoše tri mladića i starac. Međutim, dobrodošlica zetu pretvorila se u udaranje. Pomislio sam da ću se oprostiti sa dunjalukom. Nisam imao izbora: otvorio sam vrata i pobjegao na ulicu, a oni za mnom. Pomiješao sam se među ljude i pobjegao im. Uputio sam se ka hotelskoj sobi, nedaleko od ženine kuće… Na čelu, nosu i obrazima vidjeli su se tragovi udaraca. Iz usta mi je tekla krv, odjeća mi je bila pocijepana. Pomislio sam: ´Spasio sam se, ali kako je sada mojoj ženi?´ Moj problem je to što ne mogu bez nje. Veoma sam je zavolio. Razmišljao sam: ´Možda će se ubiti, ostaviti me, sigurno će se odreći islama, sigurno...´ [ejtan je radio svoj posao. Misli su mi se vrtile u glavi, sve dok se nisam pomirio s time da više nemam žene´.
[ta da radim? Da idem njenoj kući? Nemoguće! Glava u ovoj zemlji je jeftina. Moguće je za deset dolara iznajmiti čovjeka koji će me ubiti. Dakle, moram ostati u sobi… Ostao sam sve do sabaha. Promijenio sam odjeću i izišao da izvidim situaciju. Izdaleka sam pratio šta se događa ispred njihove kuće. Vrata su se otvorila i izišla su trojica mladića i starac. Oni koji su me udarali. Vrata zaključaše. Gledao sam nadajući se da ću ugledati lice moje žene... Nakon nekog vremena, oni ljudi se vratiše. Satima sam hodao ulicom. Drugi dan sam činio isto. I treći. Gugubio sam nadu. Mislio sam da me žena zamrzila. Ili da je, možda, ubijena. Ali, da je mrtva, morao bi primijetiti kretanje u kući, posjete bližnjih. Znači, živa je.
Četvrti dan, nakon što su muškarci otišli na posao, vrata se otvoriše i pojavi se moja žena. Gledala je lijevo-desno. U svom životu nisam vidio ljepšeg prizora! Međutim, njezino lice bilo je potpuno crveno. I krvavo. Prišao sam i prepao se. Ništa nije imala na sebi osim krpe koja jê pokrivala. Noge su joj bile vezane lancima, a i ruke iza leđa. Gledao sam je i plakao. Nisam se mogao kontrolirati. Obrati mi se: ´Halide, slušaj! Prvo, ne brini se za mene. Ustrajala sam na islamu. Tako mi Allaha, ono što sada doživljavam nije ravno dlaki spram onoga što su podnijeli ashabi i Poslanik Allaha, dž.š., kao i vjerovjesnici prije njega. Drugo, molim te, Halide, ne miješaj se između mene i mojih. Treće, čekaj me u sobi dok ti ne dođem, ako Bog da. Dovi što više i klanjaj noću, jer je namaz najpribraniji kod Allaha, dž. š. Otišao sam u sobu. Prošao je dan. Drugi. Treći proticao... Krajem trećeg dana, neko zakuca na moja vrata. Ko li je to u ova doba? Tišinu probio glas moje žene: ´Ja sam, otvori!´ Otvorio sam vrata. Rekla je da idemo. Obukla je rezervni hidžab koji smo imali i ušli smo u taksi. Rekao sam na ruskom jeziku: ´Aerodrom!´, jer sam tu riječ naučio. On je rekla: ´Ne! Moji će me tražiti na aerodromu. Zato idemo na selo, pa u drugo, u treće, zatim u četvrto, peto, pa u neki grad u kome ima aerodrom´. Tako smo stigli na areodrom i rezervirali karte. Polazak je bio kasno. Zakupili smo sobu. Gledao sam suprugu tražeći dio tijela koji nije bio krvav. Nisam ga našao. Pričala je šta se dogodilo. Prvo su je pitali o odjeći. Rekla im je da je to islamska odjeća, da sam ja njezin muž i da je primila islam. Nisu povjerovali, pa je ispričala šta se sve zbivalo, od početka, kako je onaj čovjek htio uvući u prostituciju. Rekli su joj: ´Da si postala prostitutka i prodala svoju čast, bolje bi ti bilo i bilo bi nam draže nego što si nam došla kao muslimanka. Znaj da nećeš izići iz ove kuće osim kao pravoslavka ili mrtva!´ Svezali su je. Vezana je slušala kako me biju. Zatim su nju udarali bičevima od ikindije sve dok nije došlo vrijeme za spavanje. Ujutro su otišli na posao, a ona ostala sa majkom i 15-godišnjom sestrom. se bolje osjećala. Ponekad je, onesviješćena, spavala. Zatim su jer bičevali dok ne bi izgubila svijest. Samo su tražili da se odrekne islama, a ona odbijala.”
Supruga, dalje, priča svome mužu: ´Moja sestra je dolazila kod mene i pitala zašto ostavljam vjeru svoje majke i svoga oca, vjeru svojih djedova. Ja sam joj odgovarala i objašnjavala. Ona je počela prihvatati. Počele su se razjašnjavati laži u kojima živi. Sestra mi je rekla: ´Ti si u pravu! To je prava vjera. To je vjera koje se i ja trebam držati!´ Predložila je da mi pomogne. Tražila sam da omogući da vidim tebe. Ona te ugledala na ulici i rekla mi. Otključala mi je vrata, i tako sam razgovarala s tobom… Dodatni problem bio je u tome što sam bila vezana sa tri lanca. Jednim za ruke, drugim za noge, a trećim za stub. Ona je imala ključ od stuba, u slučaju da moram obaviti potrebu… Sljedeća tri dana sestra je prihvatila islam. Odlučila se žrtvovati i pomoći mi da pobjegnem… Ključevi od drugih lanaca bili su kod brata… Tog dana je sestra braći pripremila jakog alkohola, te su se okupili da piju. Ubrzo braća i otac više nisu znali za sebe. Sestra je uzela ključ iz bratovog džepa, otključala lance, pa sam pobjegla do tebe… Od sestre sam tražila da ne pokazuje javno islam i da to taji dok se ne ukaže prilika da nešto učinimo.
Muž završava ovu priču iz života: ´Vratili smo se u našu zemlju. Odveo sam ženu u bolnicu. U njoj je ostala podugo liječeći tragove udaraca i mučenja. Uglavnom, to je i završetak ovoga kazivanja. Ima tu mnogo detalja nad kojima treba stati, porazmisliti i izvući pouke. Međutim, to ću prepustiti vama i vašim srcima - da biste shvatili pouku i primili savjet”.
www.hidzab.ba (na ovoj stranici ima jos prica zena koje nose i hidzab i niqab-veoma interesantne ispovijesti)
_____________________________
Moje tri srece...
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
svakoj zeni ili djevojci koja nosi hidzab, blago se njoj jer se odazvala naredbi svoga Gospodara..i da je Allah nagradi za taj cin...meni je uvijek drago kad vidim zenu pokrivenu, srce mi puno ono sto bi se reklo...u sarajevu bas ima dosta pokrivenih zena.. 
daje pogresnu sliku o pokrivenim ženama 
Naravno, ne bih voljela da bilo ko generalizuje moje riječi 
došlo samo 
