|
makana -> RE: Sta uraditi kad se beba zakocene? (8.3.2011 20:48:11)
|
negdje je već bila tema o ovome, znam da sam kao luda jedno vrijeme tražila sve što je u vezi sa zacenjivanjem djeteta, za mene je to najgori period almedininog dosadašnjeg odrastanja i već sam pomišljala da je zaista trebam podvrgnuti svim onim testovima kako bih se riješila mučne dileme ima li moje dijete ne daj Bože milosni epilepsiju
ovo o čemu pojedine forumašice govore je blaga verzija, znam d aje za njih izgledalo strašno ali kad vam se dijete onesvijesti u rukama uz krkljanje i grčenje cijelog tijela, a zatim ne povraća svijest neko vrijeme i kad se konačno probudi gleda "prazno" ne miče ničim, ruke i noge kao oduzete.... to su stravični momenti za majke, a ja sam bila jedna od onih koje su to doživljavale
hvala Allahu uzvišenom dao mi je snage da pričam o tome i jedna od naših forumašica, a sada opet i RR, žena koja sebe s pravom zove ružom pronašla je i poslala mi članak nakon kojeg sam promijenila smijer razmišljanja i osjetila ogromno olakšanje
poslije smo nakon, i ranije sma pisala o tome i biću opet iskrena, šamara i pucanja prutom po nogama riješili afekt
mislim da je bit u tome da dijete doživi šok, odnosno fizičku bol koja će ga "povratiti" iz stanja u koje upada prekidom disanja
evo dijela tog članka, nadam se da će još nekima donijeti mir, elhamdulillah
preuzeto sa
http://www.mojdoktor.hr/print.aspx?article=1319
Afektivne respiratorne krize
Sretni su roditelji koji ne znaju o čemu se ovdje radi. Jedan mali broj djece znade za vrijeme plača izgubiti zrak ("zaceniti se"), poplaviti i izgubiti svijest. Ponekad pri tome dobiju generalizirane trzaje tijelom (poput epileptičkog napada) koji su uzrokovani nedostatnom količinom kisika u mozgu. Vrlo ružna slika koja navodi roditelje u očaj misleći da im dijete umire. No uobičajeno, nakon što dijete izgubi svijest, prestaje grč mišića koji je izazvao prestanak disanja i dijete prodiše te dolazi k svijesti. Uzbuđenje i emocije koje potom slijede na neki način «hrane» ovu pojavu pa se ona ubrzo ponavlja prigodom slijedećeg plača. Napadi postaju sve učestaliji i teži a roditelji sve više ustrašeni i nesigurni.
Zanimljivo je da se afektivne respiratorne krize uobičajeno javljaju u prisustvu jednog od roditelja (najčešće majke koja jače od supruga izražava strah i nesigurnost ). Napad se može prekinuti u prvoj fazi ako se djetetu odvuče pažnja i skrene sa puta plakanja bez udisaja. To se može načiniti nekom neuobičajenom radnjom, riječima, zvukom i sl. Da bi roditelj smireno i adekvatno reagirao mora biti uvjeren da se djetetu ništa ne može dogoditi u napadu, te da se mogu spriječiti isključivo samouvjerenim i sigurnim pristupom. Obično je jedan od roditelja emocionalno stabilniji i pruža podršku onom slabijem kako bi kroz prvi period prošli sa što manje problema. Ubrzo kada se pokažu rezultati (uspješno prekidanje napada, smanjenje učestalosti i intenziteta) roditelji postaju potpuno smireni, a odsustvo iskazanih emocija u kritičnim trenucima ubrzo u potpunosti prekida pojavu novih napada.
ZAJEDNIČKI ZAKLJUČAK
Dijete treba osjećaj sigurnosti i zaštićenosti od majke. Nesigurnost i nekonzistentnost odgovora majke uzrokuje u djeteta nemir i potrebu da se uz nju privije, da je što bolje osjeti tjelesno i emocionalno. Zato kod navedenih problema pomaže samouvjeren i siguran nastup, određeni red (strukturiranost) dnevnih aktivnosti koji djetetu pružaju osjećaj sigurnosti i smanjuju vjerojatnost angažiranja roditeljske pažnje obraćajući njihovu pozornost na svoje vitalne funkcije (disanje, uzimanje hrane, defekacija, mokrenje). Tek za usporedbu, navedeni problemi se gotovo nikad ne javljaju u obiteljima koje imaju puno djece. Svako dijete osjeti u kojoj mjeri može zaokupiti roditelja, a to je u ovom slučaju značajno manje nego kad majka ima jedno ili dvoje djece. Naprosto po prirodi stvari majka nema vremena trčati za jednim od njih i nuditi ga sa hranom. Mogućnosti „manipuliranja“ roditeljima su vrlo male. Još jednom naglašavam: svi se navedeni procesi događaju na razini emocionalnog; nisu svjesno potaknute radnje. Stoga i odgovor koji slijedi mora biti na istoj razini – putem neverbalnih poruka. Majkama koje imaju jedno ili dvoje djece i s teškom mukom izlaze na kraj s navedenim problemima nudim savjet: kada niste sigurni da li ste previše ili premalo angažirani oko navedenih problema svog djeteta zamislite kako bi u toj situaciji postupila majka koja ima dvanaestero djece – pokušajte pristupiti na taj način i nećete pogriješiti!
Prim.dr.sc. Milivoj Jovančević
|
|
|
|