|
mynxlee -> RE: Strahovi! (8.10.2009 23:21:26)
|
Iako je ovdje rijec o strahu, o necemu ruznom, drago mi je da nisam sama i da ima istih kao ja. Nemojte me shvatiti pogresno. Moja prica je ovakva:
Kada sam isla u srednju skolu, pa poslije jednodevne ekskurzije, ekipa iz razreda i ja odlucili smo super dan nastaviti u diskoteci. Tamo sam ostala do 02h, a kuci sam se morala vratiti sama, koja je bila podalje. I prije sam hodala u ta doba sama i po mraku i nikad nije bilo problema. Sve do jednom...
Vracajuci se tako cula sam kako je stalo auto iza mene. Zalupila su se vrata od auta, okrenulo se na putu i otislo. Osjetila sam kako osoba koja je izasla iz auta ide iza mene. Shvatila sam da smo na ulici ta osoba i ja same. Uhvatio me neki strah. Kako je on koracao i nogom zapeo za tlo, tako sam ja od straha poskakivala, ali bukvalno. Polako sam se pomjerala u lijevu stranu trotoara kako bi mogao proci pored mene. Posto je ulica bila osvijetljena vidjela sam njegovu sjenu kako isto tako ide u lijevo i hop, uhvati me za dupe, ali bas jako. Okrenula sam se i odgurnula ga od sebe iz sve snage i upitala sta to radi. On mi je prisao i pitao kao znamo li se. Kazem mu da ga je sram sto tako radi i jos pita znamo li se. Onda nastavlja da me ispituje ko su mi drugarice sto su bile sa mnom, govori gdje nas je sreo, pita me gdje zivim... Lik me cijelo vece pratio. Ja sam od straha sve mu odgovarala tacno. Vidjela sam da cu tu na ulici zavrsiti svoje. Poslije mi prodje kroz glavu kao da rijesim stvar diplomtijom, da to malo otegnem. Kazem mu mirnim glasom, prijateljskim, kako me uplasio i da mu nije bilo fer sto je tako postupio i pitam ga gdje zivi. Drsko mi odgovori kao sta me briga. Opet ja s njim fino i onda se on meni izvine i kaze gdje zivi. Kazem ja njemu da tu imam dosta drugova, a nemam pojma nikog. Poce on nabrajati neke likove, kazem mu da sam super s njima. Tako se mi raspricali, kad zacuse se neki glasovi iza nas i on odjednom nestade.
Nastavila sam kuci sama i neprestano razmisljala o tome. Naidje opet auto, stade neki decko kojeg sam znala iz vidjenja i pita me da me odveze kuci, kazem mu da necu, jer kad sam maloprije prezivjela, da cu sve prezivjeti. Otisao je, a ja sam pocela plakati. Plakala sam cijeli put do kuce i osjecala taj dodir na sebi. Svasta sam razmisljala.
Sutradan sam isla do grada po danu i osjetila kako se neko zatrcao iza mene i uhvatio me za rame. Nisam ni vidjela ko je, ali sam opsovala majku. Bio je moj drug. Pitao me sta mi je. Rekla sam da nije nista, ali da mi nikad tako ne prilazi iza ledja.
Od tada imam strah da neko ide iza mene. Uvijek imam osjecaj da ce se ponoviti to isto i uvijek imam osjecaj tog dodira. Nekoliko puta sam se glupo ponijela mislivsi da ce me neko napasti, jer je taj neko slucajno isao iza mene i zapeo nogom za tlo, a ja bi pocela trcati glavom bez obzira, dolazila kuci blijeda, bez glasa i drhtajuci. Ne volim da iza mene ide bilo ko. Taj strah mi je usao u kosti. Zene koje su ovo dozivile znaju o cemu pricam. Do tada se nisam bojala niceg, a poslije svega. Svakog susnja se bojim.
Da bude ironicno, tog momka sam par veceri poslije srela i s druge strane ulice mi mahao kao da smo stari znanci.
Pitam se sta bi sa mnom bilo da nisu se zaculi ti glasovi.
|
|
|
|