|
Anoniman -> RE: poucna prica (8.10.2010 11:46:44)
|
NagraÄ‘ena priÄa ËNa sjednici NastavniÄkog vijećaË
Na sjednici NastavniÄkog vijeća
Sve je poÄelo „kovanjem prstenova“ rekao bi Tolkien, ili možda reÄenicom kako djeÄaci kada odrastu izgube brkove od keÄapa i dobiju prave brkove a djevojÄice se prestanu igrati uÄiteljica i postanu prave uÄiteljice …zapravo, ja i ne znam kako je sve poÄelo. To sada i nije važno. Važno je to gdje sam sada.
Sjedim na sjednici NastavniÄkog vijeća i piÅ¡em zapisnik. Ne onaj službeni. Svaki zapisnik na poÄetku ima broj prisutnih i odsutnih, ali, koliko ja mogu vidjeti, niti su svi prisutni prisutni niti su svi odsutni doista odsutni.
Nastavnica jezika u mislima je uz kćerkicu koja ima upalu grla i svaki Äas pogledava na kazaljke sata u želji da malÄice “pogura†vrijeme. Mislim da reÄenice koje leprÅ¡aju okolo, do njezine svijesti dopiru tek kao umorni prsti valova istroÅ¡eni na nekoj obali. Ona misli na svoju djevojÄicu. U mislima joj, svaki Äas, stavlja ruku na toplo Äelo i zabrinuto odmahuje glavom.
Mlade kolege uvijek se drže jedni drugih. Tako je bilo i u Å¡koli u kojoj sam radila prije, (samo Å¡to sam i ja tada sjedila u tom dijelu “parteraâ€). Oni uglavnom ne razumiju zaÅ¡to se starije kolege brinu oko koeficijenta za obraÄun plaće ili nagrada za životno djelo.
Razumljivo je to. JoÅ¡ nisu sjeli s ove strane zavjese, iza kulisa, i pogledali film sjednice oÄima roditelja. JoÅ¡ uvijek vjeruju da su djeca onakva kakvim ih zamisliÅ¡ i da je dovoljna Ävrsta ruka i moderne pedagoÅ¡ke metode. Dobacim im, ponekad, u mislima, ne zlobno, Äisto kao informaciju koju će razumjeti kada doÄ‘u do nje kao do odreÄ‘ene dionice puta:
-Čekajte dok vaša krenu u školu!
UÄiteljice Äine poseban glas prosvjetnoga zbora, uvijek. Mislim da bih ih svrstala u soprane jer svojim visokim glasićima, izvježbanim da okupe jato nestaÅ¡nih “pilića†uvijek unesu živost i razigranost u sumorne teme dnevnog reda.
One su u stanju satima govoriti o svakom pojedinom uÄeniku, secirajući njegove navike, socijalno okruženje, materijalni status…sve dok se nastavnici iz predmetne nastave ne poÄnu migoljiti na stolicama i kolutati oÄima.
UÄiteljice svi doživljavaju u kontekstu njihovih razreda. Bilo da su buÄne, tihe, nježne ili “otresiteâ€, sve do jedne vremenom, poÄnu liÄiti na svoje Ä‘ake, (i oni na njih). Nastavniku matematike, oÄigledno, idu na živce. On bi u svemu uveo matematiÄki red a razgovore sveo na zajedniÄki sadržalac koristeći olakÅ¡ice.
Godišnji plan rada škole, planirane aktivnosti, raspored sekcija…stigosmo i do prijedloga za dodjelu nagrade za životno djelo.
Na tome je mjestu Äekao jedan veliki upitnik, barem u mojim mislima.
Koliko svi mi znamo jedni o drugima, i kroz kakve se prizme gledamo? MatematiÄara smo proÅ¡le godine uokvirili u diplomu prvog mjesta na kantonalnom natjecanju, nastavniku tjelesnog smijali smo se jer je u istom kolektivu sa svastikom i samim tim pod “oÅ¡trom prismotromâ€.
Od nastavnice Engleskog zazirali su mnogi jer ne trpi nepravdu, ima zakon u malom prstu a djeca joj ne silaze s ljestvice najboljih u Federaciji.
Ali, to su samo djelići, mrvice neke slike, nekog kolaÄa koji nam nikad nije bio serviran do kraja s toÄnim popisom sastojaka.
Å ta smo, zapravo znali, o žaru ili ravnoduÅ¡nosti s kojom je svako od nas uzimao svoj dnevnik i žurio pred radoznale, djeÄije oÄi?
Å ta smo znali o satima razmiÅ¡ljanja o nekom uÄeniku, pravednosti naÅ¡ih ocjena dok nam je ruÄak gorio na Å¡poretu ili nas vlastita djeca Äekala na parkingu ispred dvorane u kojoj treniraju koÅ¡arku? Koliko smo se puta pokuÅ¡ali opravdati rijeÄima:
-Oprosti sine, mama je danas imala težak dan ili, saÄekaj malo kćeri, tata mora ispraviti sve ove pismene zadaće!
Koliko smo bili spremni i sasluÅ¡ati ono Å¡to je kolega imao reći? Možda baÅ¡ i nije zaslužio da tipkamo po mobitelu dok govori o stvarima koje mu pritišću srce, ili podsmijeh u kafeu preko puta gdje se sve reÄenice tresu kao pÅ¡eniÄna zrna kroz gusto reÅ¡eto.
Koliko sam uspjeha ili neuspjeha bila spremna priznati i sama sebi?
Bilo je dana kada sam gledala moje đake i zamišljala:
“Almir iz druge klupe sagradit će, sigurno, neki most preko duboke rijeke i spojiti obale razdvojenog grada, taj ima osjećaj za mjere i vrijednosti. A Katarina, na njezinu violinu Äeka Carnegie Hall. Zvuci Vivaldijeve zime zadrhtat će u zraku baÅ¡ kao Å¡to sada drhte iskre u njezinim nestaÅ¡nim oÄima. Amrica će svijet uÄiniti radosnim i toplim, Feliks će pronaći oazu usred pustinje zahvaljujući silnim enciklopedijama koje lista u slobodno vrijeme. Neću strahovati od operacija, zar glavni kirurg nije moj musavi Ä‘ak kome sam opraÅ¡tala zaboravljene zadaće?
Vidjela sam samu sebe kako sjedim ispred televizora (ne “plazmeâ€, koji uÄitelj može sebi priuÅ¡titi “plazmu†samo od poÅ¡teno zaraÄ‘ene uÄiteljske plaće? Nama je plazma sinonim za keks).
Dakle, sjedim ispred starog televizora, grickam sjemenke i povremeno kažem na glas:
-Taj je bio moj đak, i ona isto, uživajući u durskoj ljestvici ponosa.
Kao na nekom nijemom filmu koji se prikazivao u mojoj glavi, sljedeća scena pomutila je olimpijski zamah mojih misli, slika sluÄajno otkrivene stranice Facebook-a na kojoj se moji bivÅ¡i Ä‘aci “Äaste†raznoraznim nadimcima ispod fotografije sa sveÄanosti male mature, zaboravljajući uzgred kako sam se silno trudila da ih nauÄim kako odrastati ne znaÄi prerasti stare marke mobitela. Oni nisu znali a ja im nikad nisam ni govorila o tome, koliko je puta moj sin morao Äekati dok sam satima pripremala neku interesantnu aktivnost baÅ¡ za njih.
Tih je dana moj posao liÄio na Sizifovo prokletstvo, uzaludno guranje kamenja koje se stropoÅ¡ta s visina Äim od njega digneÅ¡ ruke.
Na svu sreću, bilo je, i još uvijek ima lijepih dana, dana koji zaslužuju da se na njihovom kraju kaže:
-Kada porastu, moji će Ä‘aci oÄistiti sve rijeke, pronaći lijekove za teÅ¡ke bolesti, i izgraditi prekrasna zdanja. Kada, jednom, odu iz ovih uÄionica, samo kada porastu, pokazat će svim zlikovcima Å¡to je poÅ¡tenje, odanost i mudrost jer dolazi novo doba i dolaze novi novi ljudi pravo iz ovih klupa!
Prenula sam se iz svojih misli usred žamora. Još uvijek je trajala diskusija oko nagrade. Trajat će i poslije ove sjednice.
Ne znam koliko sam toga rekla, niti kojim žanrom sam se služila. Pjesmom koja nije bila pjesma, priÄom koja nije priÄa, crticom koja ima suviÅ¡e impresija...
Možda bih trebala i zavrÅ¡iti Tolkienom :“ Mnogo toga Å¡to nije trebalo biti zaboravljeno, zauvijek je izgubljeno“...i dodati, izgubljeno- jer to niÄim nismo zabilježili. Tragovi naÅ¡eg rada odrasli su i otiÅ¡li u bijeli svijet zajedno s naÅ¡im Ä‘acima.
Izrast će, Ävrsto vjerujem u to, poneki plodan i lijep cvijet iz sjemena koje smo posijali u njihovim glavama. Da ne mislim tako, svaki bi mi dan bio Sizifov posao.
Ostalo je samo joÅ¡ da dodam neÅ¡to u svoje ime, na zaglavlju zapisnika NastavniÄkog vijeća, jednu crticu pored moga imena koja bi trebala znaÄiti odsutna iz opravdanih razloga!
Jagoda IliÄić
|
|
|
|