fatimica09
|
Trudim se, vjerujte mi... zao mi je i muza, on nekako sve guta u sebi, trudi se oko mene najvise, a ja nemam snage da mu uzvratim ni sa malo paznje...pa vjerujete li da ja 18 dana nisam ni rucak napravila, ni ispeglala mu kosulju, ni upitala ga kako je njemu...a on je tu uz mene non-stop. Stalno mi je moja bebica pred ocima, osjecam da imam visak te ljubavi u sebi, tog osjecaja koji je bio njoj namjenjen a ona ga nece dobiti, ma joj ne mogu da pisem ne znam kako da objasnim sta osjecam... Pa mi smo gledali svoje dijete mrtvo, na krevetu na kojem svako vece spavam, to je prava beba, mogla bih je nacrtati kako mi je upecatljiva ta slika i zao mi je samo sto je nisam zagrlila, poljubila, zao mi je sada sto sam uopste pristala da je dam na obdukciju...Ne znam da li umisljam, ali tako mi se ucinilo da lici na svog tatu...sada svako jutro kad vidim muza dok spava pozelim da umrem, pomilujem ga po glavi i znam da on zna sta mislim...pozelim da umrem a u isto vrijeme zelim da ga uvijek tako gledam...da ne izgubim i to malo sto lici na moju bebu. Meni ne smetaju druge bebe, cak pomislim da bih voljela da imam nekoga sa malom bebom u blizini, kao da bih tako bila blize svojoj djevojcici...Eto otici cu i kod psihologa, i uradicu nalaze, sve sto traze, ali nista, nista nece otjerati ovu bol, ocaj...Drago mi je sto imam sve vas, pa me razumijete, a vjerujte mi nikada do sada nisam izlazila na ovakve forume, i nisam vjerovala da mogu pomoci...i ne znate koliko mi znaci sve ovo, hvala vam od sveg srca!
|
u 18/19 tjednu... Sada sam 25 sedmica trudnoce i hvala dragom Allahu na novom blagoslovu.... 
Odštampaj
