IZVORNA PORUKA: fatimica09

Drage moje, proslo je vec 16 dana a ja jos uvijek cekam da me neko probudi...
U 9. mj. trudnoce izgubila sam svoju balerinu, porodila se drzeci muza za ruku, u nasem stanu, na krevetu na kojem je vjerovatno i zaceta...stan u centru grada, uplasena dr. hitne pomoci,mubarek dani Ramazana, moja svekrva uci, uci...nevjerujuci da su doktori toliko pogrijesili...21. vijek...
Zivot mi je bio kao bajka...20 dana nakon svadbe, 20.01. ustanovili su mi trudnocu, dani srece, uzivanja, slatkih mucnina, razgovora sa mojom djevojcicom, njeno radosno udaranje...pomalo ljubomore kad se tako javi i svom tati...9 mj. cekanja da joj vidim lice,njeno radosno lupanje kad vidimo benkice, strah od poroda,ohrabrenja dr. da sam u fit formi, super-trudnica, njihov osmijeh kad se pozalim da sam dobila celulit...mislim da lici na mene nece da se slika i dr. mi se smije na UZ-u...ona pokriva rukicom lice...dr. kaze smijesi se..i sve se to srusilo u jednom danu! Kazu desava se da srce prestane kucati iz cista mira! Kome, kako, zasto nama?
Toliko sam zeljela da je vidim, nekad kad bih bila sama,razgovarala sam s njom kao da je vec tu...rodjena...pravile smo zajedno rucak, gledale tv, molila sam je da me ne napati puno na porodu...kao da me cula, vrtila se, udarala, nije voljela mlijeko, a breskve su joj bile poslastica...navece se protezala do svog tate tako jako da me budila...Vidjeli smo je i muz i ja, lezala je kao uspavana na nasem krevetu i bila je stvarno lijepa ali ne bucna kao prije...kosica crna kao zift...ona je odrzala svoje obecanje i nije me napatila,mada su se dr. cudili jer kazu da se jako tesko radja kad je beba vec mrtva...trebala sam tek nakon tri dana provociranja porodjaja sve zavrsiti,cudili su se i kako nisam pukla, posteljica sama izasla u komadu, ja zdravstveno sasvim BO, a moja princeza na patoloskom vjestacenju...
Ona je odrzala svoje obecanje...porod nije bolio...a ja nisam mogla uciniti nista da zastitim nju...kazu desava se a kako zivjeti s tim...