emma.L
|
Naravno da će biti beba, nadu ne treba gubiti, ali potpuno razumijem taj grozni osjećaj. Otkud im pravo? Moja svekrva je jednom na početku braka, dok zaista nisam planirala niti bila spremna za djecu, nabacila nešto na tu temu i MM je tako naribao, da jadna žena godinama poslije nije ništa govorila . U početku zaista nismo htjeli djecu, onda smo se sredili sa stanom i poslovima, e onda je došlo do hormonalnog poremećaja i nije išlo. Istina, nismo dugo pokušavali, ali ta želja i osjećaj razočarenja kad dobiješ su dovoljni da te smožde za par dana i baš onda se neki stranac nađe da te pita o tome. Ja sam bivala jako drska pa sam čak i govorila da to nije njihova stvar, a rodbini da nisu svi stvoreni za djecu i da smo nas dvoje odlučili sebi posvetiti cijeli život, možda usvojiti u starim danima. I ostavljala sam ih zaprepaštene, a ja bih odlazila na rubu plača. Protiv sam nasilja, ali mislim da takve ljude treba mlatiti, čisto kao odgojnu metodu, jer im u biti odgoj fali.
_____________________________
Ema, kokola i sreća najveća, 15.10.2008. Timur, radost mamina, 9.10.2011.
|