|
LadyD -> RE: SREBRENICA (11.7.2010 12:31:08)
|
Upozoravam da je tekst jako emotivan [sm=smiley19.gif]
Rahmet svim zrtvama Srebrenickog genocida!
Ne boj se sine (pismo jedne majke, Srebrenica )
Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriÅ¡e i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri miriÅ¡u i daju slatke plodove, za djecu naÅ¡u. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeÅ¡ biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime MrÄa, jer mrÄa moraÅ¡ biti. Samo tvoja utroba mraÄna, jadna i Äemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, MrÄo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. OÄi majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muÄi. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze oÄima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako muÄki, kukaviÄki ubija pogan tvoja. Imao je samo Å¡esnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem neÅ¡to ko mahovina, Å¡to me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred oÄima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin MrÄo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu naÅ¡u, sinove naÅ¡e, ljubavi naÅ¡e, cvijeće bosansko. Nijemo usnama Å¡apćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve Äuje". Nije bilo mog sina strah, MrÄo, ni glasa pustio nije, ni kleÄao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jaÄi i viÅ¡i i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, MrÄo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i niÅ¡ta viÅ¡e.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni maÅ¡inu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu prouÄiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naÅ¡i. Cvijeće mirisno, djeco naÅ¡a. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U baÅ¡Äe dženetske, sine da Å¡etaÅ¡. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju ÄekaÅ¡ i doÄekaÅ¡ pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj diÄni heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", neÄujno Å¡apću drhtave usne. Plavi Äuperak na Äelo pada, mirisno od Äistog znoja,
Å ta li sada misliÅ¡ ljepoto, moja, dok smrt u oÄi gledaÅ¡, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si Äuo psa da laje, da te Äeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze Å¡uÅ¡tale, sine, one Å¡to je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora naÅ¡eg, Å¡to iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona treÅ¡nja Å¡to si se na nju peo, jeo i gaÄ‘ao drugove svoje? Je li mirisna ko trava Äaira naÅ¡ih? Ne boj se, sine, fatihu uÄi, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. MiÄu hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli niÅ¡ta. Ko pÄela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. LjepÅ¡e je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oÄi, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Å ehade ućim Å¡apatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauÄi, sabura daj. OÄi da saÄuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju, za duÅ¡mana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naÅ¡e. Da naÄ‘em kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, Å¡to će nići iz taze mezara. Fatihu da uÄim djetetu mom, sinovima naÅ¡im, djeci bezgreÅ¡noj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naÅ¡e, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, naÅ¡eg, da se trese, znoji i muÄi. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puÅ¡ke i sile. Bože mili Ti si moćan, jedini naÅ¡ Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaÅ¡ oÄi kada treba nego kada boli. Na kuÅ¡nju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, Ti slamaÅ¡ polahko.
Da li si znala Å¡ta dojiÅ¡, MrÄo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko Äemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je posluÅ¡an bio, komÅ¡iji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, Å¡to kapa sa pogane dlake?
Ne boj se sine, tu je majka.
Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriÅ¡e. PlaÄ tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reÄe:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zeÄića, sa Äuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama naÅ¡im. Unio si radost u kuću naÅ¡u! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, lijeÄila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina MrÄo. Ponosna majka bila, u Å¡kolu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od uÄitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo MrÄo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina.
Ne boj se sine, Ponosna je majka, Å¡to si mrtav, Å¡to nisi ubica, Å¡to majka krvnika rodila nije, Å¡to sam danas veća i jaÄa, snažnija i ponosnija, no ti MrÄo Å¡to si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaÅ¡ ni ti viÅ¡e sina, MrÄo, a nemaÅ¡ ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, Å¡to nježno grle. SmjeÅ¡ke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno MrÄo, ja nemam sina, nemaÅ¡ ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaÅ¡ li biti jadova raka? Danas MrÄo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. VidiÅ¡ li MrÄo, Äemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Å erbeta pijem, baÅ¡Äama Å¡etam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naÅ¡a. Ne plaÄi majko, suza me davi, fatihu uÄi, to mi prija i sladiâ€
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Majka
|
|
|
|