|
ebru -> RE: Pomoć pri odgoju-knjige, priručnici (30.10.2010 9:17:58)
|
Moja preporuka "Odgojite svoje dijete bez vikanja"
i jedna kratka prica autora ove knjige
Tko se uistinu oteo kontroli?
Moja supruga Jenny i ja jednog smo petka navečer predugo ostali vani,
što je značilo da će se naša djeca, četverogodišnja Hannah i dvogodišnji
Brandon, sljedećega dana prerano probuditi. Tako je vikend počeo
cendranjem, plačem i prigovorima, a i djeca su bila uznemirena.
Stoga sam, kao pravi mudri stručnjak za roditeljstvo, odlučio da se
maknemo iz kuće. Planirali smo otići u restoran Waffl e House na doručak.
Prvi restoran u koji smo ušli bio je krcat, ali u predgrađima Atlante na
svu sreću ima dovoljno takvih restorana. Stoga smo se ponovo potrpali
u automobil, stavili djecu u njihove sjedalice i privezali ih zaštitnim
pojasevima, razočarano cendranje utišali obećanjima o rij ekama javorova
sirupa i odvezli se stotinjak metara dalje do drugog restorana. Ondje
je red bio podjednako dugačak kao i u prvom.
No, nij e bilo nikakvih izgleda da djecu ponovo odvedemo do automobila
na još jedan izlet, pa smo odlučili pričekati. Na svu sreću, osoblje
u ovom Waffl e Houseu bilo je pametno – djeci su dij elili bojice i prazan
papir. Supruga i ja smo se čak mogli upustiti u ozbiljan razgovor. Svi
smo bili zadovoljni.
Kao da i to već nij e bilo dovoljno, zapazio sam znak na kojemu je
pi salo da djeca, ako nacrtaju crtež, mogu dobiti papirnatu kapu s natpisom
restorana, kakvu je nosio kuhar, a uz to i besplatan kolačić. Život
je katkad baš dobar. Djeca su crtala. Supruga i ja smo pričali. Vrij eme
je proletjelo i u tren oka dobili smo mjesto. Supruga i kći su u odjeljku
sjele s jedne strane stola, a moj sin i ja s druge. Djeca su dobila svoje
papirnate kape, pa sam i ja isprobao jednu.
Ako nikada prij e niste posjetili restoran Waffl e House, iznenadit
će te se dosljednosti njihove arhitekture. Svi su stolovi poredani oko
ku hinje, a okružuju ih ostakljeni zidovi. Prostor je sasvim otvoren i
lako je zapaziti dolaske i odlaske drugih ljudi.
Osjećao sam se prilično dobro, ali moja djeca cij elog jutra ništa nisu
pojela. Gladni klinci koji moraju čekati znaju biti pomalo... nemirni.
Četverogodišnja Hannah sasvim se dobro snalazila, samo ponekad
iz noseći uobičajene prigovore. No, dvogodišnji Brandon nij e se osjećao
ni dana starij i od svoje dvij e godine, znate što mislim. Ako ih natežete
iz automobila i u automobil, a ne date im jesti ništa osim obećanja,
dvo godišnjaci općenito nemaju sluha za fraze kao što su »osluškivanje
unutarnjeg glasa« ili »ponašaj se kao velik dječak«. U tome trenutku
suradnja s tatom nij e bila osobito visoko na popisu Brandonovih priori
teta. Više mi se nij e činilo da je uživanje u ugodnom obiteljskom
doručku bila osobito dobra ideja.
No, ja sam bračni i obiteljski terapeut. Ljude savjetujem o odnosima.
Znam se kontrolirati i znam pripaziti da ne izgubim živce. Dovoljno
sam pametan da znam da ne trebam reagirati i prepustiti se vikanju
i nasilnim djelima. Ali tada je moj sin bacio vilicu na pod. Moja je
odlučnost počela popuštati.
Vilica je glasno zveknula, pa su se svi u blizini okrenuli prema
me ni. Neki su čak upirali prstom i šaptali (barem mi se tako učinilo).
Dobacio sam pogled svojoj savršenoj supruzi koja je sjedila s mojom
savršenom kćerkom. Roditelji s više djece pridržavaju se nepisanog
pravila: zadužen si za dij ete pokraj kojeg sjediš. I tako, dok su žene mog
života uživale u svom anđeoskom prizoru suradnje i bliskosti, moj sin
i ja smo se našli na rubu Trećeg svjetskog rata.
Više ga ništa nij e moglo smiriti i ništa ga nij e moglo zaustaviti da se
ne prepusti početnim fazama pravog bij esnog ispada. Naposljetku je
stigao njegov kolačić pa sam se ponadao da će bitka uskoro biti okončana.
Počeo sam mu rezati kolač, ali Brandon ne želi izrezani kolač.
Možda bi ga želio pojesti čitavog u jednom zalogaju, nemam pojma.
No, jedno znam: sve sam bliže emocionalnom rubu.
Ali ja sam stručnjak za ljudske odnose, nisam li? Jednoga dana na -
mjeravam napisati knjigu pod naslovom Odgojite svoje dij ete bez vikanja.
Zar namjeravam dopustiti dvogodišnjaku da me uzruja? Možete se
kladiti u to. Budući da je vilica izazvala veliku reakcij u, moj se sin
počeo pitati što bi se moglo dogoditi kad bi na pod bacio svoj kolačić,
zajedno s tanjurom.
Evo što bi se moglo dogoditi: tata bi mogao izgubiti kontrolu! Upravo
se to i dogodilo.
Užurbano sam se ispričao ljudima koje je poprskao sirup, a onda
zgra bio Brandona s njegovog mjesta. Ispričao sam se muškarcu koji
je sjedio u odjeljku iza nas, nakon što ga je Brandon nogom udario u
zatiljak. A tada smo izjurili iz restorana. Sve su oči bile uperene u nas,
a moj je sin i dalje vrištao. I udarao nožicama. I mlatio rukama. Pušio
sam se od bij esa te sam vrata gurnuo takvom silinom da su zazveketali
stakleni zidovi. Tresak je privukao pozornost svih – svi u restoranu
promatrali su me dok sam stajao na pločniku vičući na svog sina, koristeći
se žestokim rij ečima, postavljajući mu retorička pitanja, pušući kao
parni stroj, prij eteći mu prstom, plašeći jedva metar visokog dječaka.
Baš sam bio prava muškarčina!
Ružan je prizor naposljetku nekako okončan. Brandon i ja smo se
vratili na svoje mjesto kako bismo dovršili ugodan obiteljski doručak.
A ondje je sjedila Jenny, moja odana supruga prepuna ljubavi. Mislim
da mi je željela uputiti rij eč potpore i ohrabrenja, ali jednostavno nij e
mogla suspregnuti osmij eh. Bio sam vulkan koji je samo čekao izgovor
da eruptira.
»Što je?« zarežao sam.
»Zgodna kapa.«
Tek sam tada shvatio da mi je papirnata kapa restorana Waffl e House
još nabij ena na glavu. Cij eli se prizor odigrao sa smij ešnom kapom na
glavi smij ešnog čovjeka koji je želio samo jedno: da ga netko shvati
ozbiljno.
|
|
|
|