|
Lori -> Obriši suze i kreni... (6.3.2008 9:26:03)
|
Pozdrav svima
Moja priča je duga. I preduga. Skratila sam je maximalno. Možda pomogne nekome... Nadam se...
Da ne pišem ponovo samo ću je copy-paste sa jednog drugog foruma.
Ispričat ću vam jednu priču. Moju priču. Puno vremena sam provela u bolnicama. Upoznala sam puno žena. Neke su bile uporne i hrabre a neke su brzo odustajale. I reći ću vama ono što godinama govorim svakoj koja samo pomisli dignuti ruke od svega. NIKAD, ALI NIKAD nemojte odustati. Jednu sam rečenicu ponovila milion puta do sada:Ako i ne uspijem roditi dijete, želim u tamo nekoj svojoj 60-toj godini znati da sam pokušala baš sve što se pokušati dalo! Da za ničim ne žalim. Želim vam poslati svima onu snagu i volju i upornost i energiju koja me vodila kroz život.
Moja borba je počela prije 15 godina. 1990 godine. Prošlo je već par mjeseci kako smo intenzivno radili na bebi. Razočaravajuće crvenilo svaki mjesec me bacalo u očaj. Lagane pretrage koje kažu da je sve OK. Od trudnoće ništa. Nakon 2 godine ničega prva dijagnostička laparoskopija. Priraslica i koječega. Trudnoće nema naredne 3 godine u kojima sam imala još jednu laparoskopiju koja ništa nije novoga donijela. Dg. STERILITAS SECUNDARIA. Do 95. Ja najzad trudna! Prvi put u životu! Cijeli svijet je bio moj kada sam ugledala +. Nakon 2 tjedna pojavi se malo krvi i lagani bolovi. Doktor kaže da to ne mora ništa značiti. Krvarenje nije stalo a bolovi su se pojačavali. Odjednom me stisnulo i hitna je morala doći. Odvezli su me u bolnicu. Drugi dan su napravili kiretažu i poslali doma s napomenom da izvadim beta-hcg. Za tri dana ja odem to napraviti. Inače, bolovi nisu stali i meni je bilo jako loše. Teta koja mi je dala nalaze ponudila mi je vode jer je mislila da ću se srušiti. Kaže ona evo, trudni ste. Kako trudna kad sam kiretirana prije 3 dana. Njen pogled mi je sve rekao. Bila sam sama i išla sam ravno u bolnicu. Ulazim u bolnicu, srećem doktora, pružam mu nalaze i padam u nesvijest. Vanmaterična, laparotomia, lijeva strana. Nisu primjetili! Inače, bili bi dvojčeki. Jedan je prošao a drugi je zapeo. Kada sam se probudila prvo sam rekla sebi da neću plakati jer ja nemam vremena plakati. Ja se moram oporaviti i spremiti za svoju bebu, jer ona će jednom doći!
Nakon toga oporavak, razne pretrage... Septum u kavumu uterusa. Učini se histeroskopija u veljači 97. U svibnju trudnoća. Najzad! Odmah su me primili u bolnicu. I vode me kao trudnicu što je mene strašno veselilo. Tri tjedna sam bila vesela. I onda šok. Sve je tu samo nema bebe! BLIGHED OVUM. Prazna trudnoća. To me ubilo. Ja suze nisam jednostavno mogla zaustaviti. A nisam glasa ispustila. A mokra sam bila do struka. Kiretaža. Kada sam se probudila(opća an.) prvo sam pitala doktora kada opet mogu pokušati. I ja neću više plakati jer ja nemam vremena plakati. Ja se moram pripremati za svoju bebu. Jer ona će jednom doći.
Prosinac 97. Trudna ja opet. Beta-hcg 3000. Pred sam Božić počinje krvarenje i u 7 tjednu je sve gotovo. Ta kiretaža je bila posebno bolna. Ali nisam dugo plakala. Jer ja nisam imala vremena plakati.
U veljači 98 imala sam opet laparoskopiju. Trajala je 4 sata.
U sedmom mjesecu 98 baš smo se spremili na more. Kasni mjesečnica. Brzo test. +! Kofere raspakiramo i bolnica. BETA dobro raste. Ali počinju bolovi i lagano krvarenje. Nije valjda opet?! Je! Vanmaterična, ali sada na desnoj strani! Neću puno o tome samo ću vam reći da nisam dugo plakala jer ja nisam imala vremena plakati. Rekli su mi da više ne pokušavam jer ugrožavam svoje zdravlje i td. Nije mi padalo na pamet odustati.
U prosincu opet test pozitivan. Isti dan hospitalizacija. BETA dobra. Prvi uzv-ništa, drugi ništa, treći ništa. Na moj rođendan, 28.12 doktorica na uzv govori da više nema smisla jer to je vanmaterična i ode. Mene gleda nekakav stažist i govori da je sve ok i da čuje srce i da je u maternici. Ljudi moji, nema riječi da vam ja opišem svoje osjećaje. Ja se vraćam na odjel. Sa sestrama sam svim već prijateljica. Ali ja ne mogu govoriti. Jecaji izlaze iz mene a suze teku. Valjda su krenule sve one suze koje nisam isplakala a bile su tu negdje. Svi me sažaljivo gledaju, predpostavljaju da nije dobro. A ja bi vikala na sav glas da je dobro ali riječi nisu htjele van. Ja sam samo plakala. Nikad prije i nikad poslije se nisam tako osjećala. 23.08.99 carskim rezom u 10.20 rodila se moja Helena! Moja beba je došla! Moja duša!
Ali ja sam htjela da moja beba ima bracu ili seku. Većina me počela osuđivati. Iz ljubavi, ne iz zlobe. Jer sam recimo cijelu trudnoću provela u bolnici, imala sam faza kada sam imala 48 kila na visinu 1,75. 2001 opet jedan spontani u devetom tjednu. Nisam mislila odustati. 2003 još jedan rani spontani u sedmom tjednu. Ja opet nisam plakala dugo. Opet su rekli da ne pokušavam više. U prosicu 2004 opet plus. Mirovanje. 17.07.2005 carskim rezom u 21.03 rodila se moja Lorena! Moja druga duša!
A meni su mnogi doktori rekli da ja neću moći roditi, da ja čak više ne smijem niti ostati trudna jer da je to opasno za mene!!! Moja familija i prijatelji znaju sve ovo. Uglavnom govore da sam hrabra i da svaka meni čast! Nije to nikakva hrabrost. Ja sam samo željela biti mama. Hrabre i jake su moje cure. One su se izborile za život. Ja sam im samo malo pomogla. Zašto vam ovo govorim? Ako vas uhvati tuga, ako više ne vjerujete, ako padnete- recite samoj sebi: ne želim OSTARITI A DA ZNAM DA NISAM SVE POKUŠALA! I isplačite se a ONDA SE USPRAVITE! Nemojte gubiti vrijeme. Pomozite svojim bebama koliko vi to možete. A one će ostalo. Želim da osjetite u sebi tu snagu, volju i vjeru. To je već pola borbe. Željela bih svakoj od vas koja se bori za dijete reći- NIKAD NEMOJTE ODUSTATI!
Oprostite na duljini posta. Puno toga sam preskočila. I još vam nešto moram šapnuti. Nisam vam to rekla? Oduvijek sam željela tri duše. Čim se malo oporavim. Sljedeće godine želim opet pokušati.Tek mi je 38.
P.S. Ovo gore sam napisala 15.12.2005.
Još uvijek nije stigla moja treća duša. U međuvremenu sam imala 2 spontana i još jednu vanmateričnu
trudnoću. I još imam volje i nade. I još pokušavam. I dalje imam onaj jaki osjećaj da će moja treća
duša doći. Evo 12-tog je NE ČEKAM.
Naravno da i dalje slušam izjave tipa - NE POKUŠAVATI. Ali to slušam već 17 godina. Nedaj Bože da sam
poslušala.
Oprostite opet na duljini posta. Žaloste me izjave kao što su: pokušavam 3, 5, 7 mjeseci i u depresiji sam.
Glavu gore! Svoje bebe sam dozvala. Trajalo je ali je i vrijedilo!!!
Pozdrav svim mamama, sadašnjim i budućim
|
|
|
|