Emmy
|
Pišem, pa izbrišem, pa ipak odlučim napisati svoje mišljenje i svoj stav.
Kao mama čije je dijete promijenilo tri vrtića JU Djeca Sarajeva (Dječiji grad, Srećica i sada Leptirić), mislim da mogu reći nešto na ovu temu. Vrtiće smo mijenjali iz razloga koji se ne tiču uvjeta boravka djeteta, nego su sasvim druge prirode. Sva tri puta, bez ikakve štele i preporuke, dijete upisano, odnosno dva puta upisivano, a treći put premješteno u jedan od navedenih vrtića. Svaki put sam imala divno ophođenje, kako od administrativnih radnika, tako i od učiteljica. Sa Leptirićem sam posebno zadovoljna, jer je mali, intiman i sasvim zadovoljava naše potrebe. Starija kćerka naredne godine završava, a mlađu namjeravamo upisati u isti vrtić. Učiteljice/učitelje sam uglavnom upoznala i mogu reći sve pohvale za ono što rade i koliko se trude. Neki mi se više sviđaju, neki manje, ali je i to OK. Jednom prilikom je dijete u jednom od ovih vrtića uplašeno nečim kada nije htjela spavati, i onda mi je to ispričala i ja sam joj lijepo objasnila da baba-roge ne postoje, da se policije ne treba bojati, nego da su to naši prijatelji i da im se uvijek možemo obratiti kada nam je potrebna pomoć. Sada se na spomen baba roge i policajca bilo gdje samo nasmiješi, ali sam joj dala do znanja da je učiteljica sigurno plašila zato što nije bila dobra, što je ona i priznala (nije htjela spavati). Dogovorile smo se da kada joj se ne spava, neka odmara, žmiri, ali da ne ometa svoje drugare kojima je san potreban. Ona je to prihvatila. Biti učitelj ne znači biti savršen, oni su samo ljudi kao i mi, te ponekad jednostavno ne znaju kako da se nose sa situacijom i pribjegavaju spominjanju npr. baba roga (meni je to Ok dokle god se zadrži na tome i da nije učestalo). Međutim, nismo svi isti i nemamo svi iste prohtjeve/zahtjeve. Neki roditelji jednostavno smatraju da je njegovo dijete najvažnije i da se učiteljica treba njemu/njoj posvetiti neovisno o tome šta se dešava sa ostalom djecom u grupi, da nutkaju dijete da jede, da ga privole da spava, a ako ne onda da ga puste da se igra dok druga djeca spavaju, da ga operu nakon nužde (bila sam svjedok protesta roditelja). Kada god mogu, oni to i urade, ali nisu uvijek u mogućnosti. Nekad mi se čini da pojedini roditelji misle da će nedostatke u odgoju kod kuće vrtić nadomjestiti i onda se razočaraju. Ako malo proširimo naše vidike, vidjet ćemo da ono sa čime se suočavaju učiteljice/učitelji u vrtiću (ne znam zašto se ne bi zvali učiteljima) ja lično ne bih poželjela nikome (gdje je duks mog djeteta marke beneton, vi ste se obavezali da ćete čuvati dijete, ima da ga poštujete i ovo sve u prisustvu djeteta), onda to dijete sutra učiteljici kaže da će je ubiti (također provjereno). Pored toga, kao dio procesa inkluzije, desi se da u grupi bude i dijete sa posebnim potrebama (što je zaista pohvalno). Sama riječ govori da to dijete ipak zahtijeva dodatnu pažnju, a učiteljice su prepuštene sebi i nažalost vrtić nije u mogućnosti da angažuje stručno lice. Jedno takvo dijete je bilo prisutno u našoj grupi i marljivim zalaganjem učiteljica i prekrasne dječice, to se dijete jako fino integriralo u sredinu. Ja sam svome djetetu rekla - vrtić ti je druga kuća, tamo ćeš da poštuješ učiteljice kao druge roditelje i tačka. O svemu ćemo pričati, o svim problemima i poteškoćama, ali raspravljanja sa učiteljicama nema. Pisanje o i postavljanje poveznica na ovoj temi o zlostavljanju djece u Kini po meni nije OK, jer ipak se ne radi o JU Djeca Sarajeva, nego o sporadičnom slučaju, kojeg svakako ne treba ignorisati, ali ne treba ni stvarati paniku oko toga. U Kini se dešavaju puno gore stvari, ali na svu sreću naše podneblje je ipak pošteđeno ovakvih stravičnih prizora, barem je tako do sada bilo. Opasnosti koje vrebaju djecu su na svakom ćošku, pa bi razmišljanjem o tome šta nas sve može snaći zauvijek ostali u udobnosti svoga doma, a ni tamo nismo skroz sigurni. Ostaviti dijete nekome na pažnju i čuvanje jeste veliki korak, ali to tako funkcioniše od pamtivijeka. Dajte da budemo partneri sa našim učiteljicama/učiteljima, da naše mališane zajedno izvedemo na pravi put, da se ne zauzima a priori stav da je nešto negativno, da se da šansa i kod problematičnih situacija da i učiteljice ispričaju svoju stranu priče, bez da se odmah ide slati žalbe višim instancama ili da se zauzme prijeteći stav. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara . Sve navedeno pod uslovom da nikada i ni pod kakvim okolnostima ne smije doći do fizičkog kažnjavanja....................
_____________________________
Mamina radost 20.12.2006.
Druga radost stigla 20.08.2010.
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
nesto me zeza pp. 
