Gigana
|
IZVORNA PORUKA: Modesty
Ja posteno radim, zaradjujem svoj hljeb. Cijeli zivot sam imala i htjela sam da imam, pocela sam onako iz dosade da dajem u 18 godini privatne casove. Sad imam dobru platu (skolovala sam se za to) ali neki pametnjakovici misle da svi trebamo da zivimo od po 300 KM mjesecno pa su se sjetili da pocnu sa smanjenjima. Nije mi pravo ali ja znam da opet imam opciju davanja privatnih casova, pa cu to nekako da namaknem, jer sam tako navikla. Nisam bezosjecajna niti ohola, ali nikada nisam razmisljala o tudjim primanjima niti me je to zanimalo, borim se za svoju i egzistenciju svoje porodice i to mi je jedini cilj u zivotu.
Svaka čast na komentaru, potpuno se slažem s tobom.
Ključnu rečenicu u tvom tekstu sam boldirala, po meni je to najveći problem današnjice, što bi većina mladih htjeli da imaju, ali im mrsko raditi, ili jednostavno biraju šta bi radili. Oni koji žele raditi i koji bi htjeli imati više, uvijek će se za to i boriti. Neće se zadovoljiti nekom mizerijom (neka me neko pogrešno ne shvati).
Ja znam da danas ima jako puno ljudi koji su bez posla i koji se bore za opstanak, ali evo, konkretno, u Sarajevu, prošetajte oko 12-13 sati centrom grada i vidjećete da su svi kafići puni, u baštama ne možete naći mjesto da popijete kafu, sve vrvi od mladih djevojaka i momaka (i penzionera) koji mlate praznu slamu po cijele dane i skuckaju 5-10 maraka od staraca da imaju za kafu i cigare i njima je to, čini mi se, sasvim dovoljno. Niti teže čemu boljem, niti hoće da se bore i rade (čast izuzecima).
Ja sam počela raditi kad mi je bilo 18 godina (htjela sam da radim - tada sam radila na pola radnog vremena i studirala paralelno). Moji su me mogli finansirati, ali ja sam htjela sama sebi da zaradim i da ne moram da se grebem ni od koga. Moj je problem što sam, umjesto ispijanja kafa po gradu, radila i učila i što sam, hB uspjela sebi stvoriti dinar, bez ičije pomoći. Radim specifičan posao koji mi niko nije mogao sačuvati "štelom" osim same sebe i zarađujem dovoljno za život koji sebi želim priuštiti.
Najgore od svega mi je kad mi moje kolegice i pojedini članovi familije kažu: "E možeš ti, tebi je lako, ti imaš!", a isti ti ljudi su bili u istoj poziciji kao i ja, imali iste mogućnosti kao i ja, sve predispozicije kao i ja, ali sad je njihov problem što su oni više voljeli ispijati te famozne kafe po gradu i gledati prolaznike ili tračati šta je ko obukao i kakve cipele ima na sebi, a to isto rade i danas i kukaju, samo kukaju iz dana u dan. Zlo mi je takvih ljudi!
_____________________________
Vedo 2007.g. i
Esma 2012.g.
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
?
