|
MaminaBeba -> RE: Da li abortirati ili ne? (12.1.2013 17:38:08)
|
Kad sam se udala 2009 god. imala sam 20 godina. Završila sam prvu godinu fakulteta, upisala drugu. Nisam ranije nikad radila, a moj muž čim je dobio siguran posao, odmah me oženio, doduše živjeli smo u zajednici prvih 6 mjeseci. Meni je bilo sasvim prirodno da kad sam se udala, odmah i zatrudnim. I tako je i bilo. Nakon tri mjeseca, ja ugledam plusić i budem najsretnija na svijetu, a i muž. Nisam nikad pomislila na nezavršen faks, na moju nezaposlenost, na to što nismo tada imali stan. Za vrijeme trudnoće krenula sam na drugu godinu fakulteta, a kad sam rodila, škola je stagnirala. Ja sam se svome djetetu posvetila maksimalno. Preselili smo u garsonjeru, koju je moj svekar kupio MM, i savili smo ljubavno gnijezdo tu. Moj sin je čini mi se bio najvoljenije, najpaženije dijete. Nisam se odvajala od njega, dojili smo dvije godine, bez mene nikad nije proveo ni sat vremena. Jednostavno ja sam od onih strašljivih i paranoičnih majki i ne mogu sebi pomoći. Nakon skoro dvije njegove godine, ja shvatim da sam pomalo umorna od svog pretjerivanja, i da je vrijeme da se ponovo vratim školi, možda se zaposlim i posvetim više malo sebi, jer moj dječak je već momčić pravi. Zaposlim se, odradim pripravnički, već sam počela da se opuštam, da se osjećam i mamasto i isto vrijeme shik i da se zabavljam ponovo sa mojim dragim mužićem i hop! Desi se meni druga trudnoća! Ni u najluđim snovima nisam mogla pomisliti da će se meni desiti, čuvali smo se, pazili i eto opet bebe! Nisam mogla doći sebi, Bože oprosti kad se sjetim koliko sam plakala, koliko sam se sekirala, sad bih sebe ošamarila. Raznorazne filmove sam razvijala u svojoj glavi, nekakve crne misli.. Nisam bila spremna psihički, fizički, materijalno, ma nikako. Naravno odmah poslije saznanja da sam trudna, poslodavci su mi dali papir o položenom pripravničkom i šup kartu. Ja sam se pitala gdje ću dvoje djece u stan od 30 kvadrata, treba mi toliko stvari za još jednu bebicu. Milion stvari me morilo, pa i do toga kako ću roditi, jer sam imala težak porod sa prvom bebom. Pa onda kako neću moći voljeti drugu bebu kao svog J, kako ću stići da se posvetim oboma, kako ćemo finansijski izgurati. Dignemo kredit i kupimo stan duplo veći, pomognu nas malo moji, malo muževi, evo stan je pri kraju i za par dana ćemo preseliti. Ja sam osmi mjesec trudnoće sada i svom dječaku pričam kako će doći njegova seka, njegova vječna drugarica, kako ćemo je paziti, ljuljati, ljubiti, kako ćemo se s njom igrati i sretna sam! Samo sam jednom u svom bunilu spomenula abortus, a moj muž je zaplakao kao malo dijete.. Te suze su mi sve rekle, a ja molim Boga da mi oprosti što sam u bunilu i pomislila na to. Uskratili smo sebi mnogo toga, da bi pružili svojoj djeci ljubav, a kroz ljubav će doći sve drugo. Ne bojim se našeg sutra, ako Bog da, neće mi biti gladni i žedni, a ostalo će sve po sebi doći samo. Ne bih mogla živjeti sa grižom savjesti da uradim abortus. Nikad sebi ne bih mogla oprostiti i psihički bi me slomilo, da svjesno ubijem biće koje je nastalo iz ljubavi. Napisah ja roman, ali ima tu i ovih trudničkih hormona. [sm=smiley1.gif]
|
|
|
|