scarlett
|
Lijep pozdrav svima, ovo je prva tema koja me je zaista navela da se i ja pojavim na forumu. Obzirom da sam prosvjetni radnik i u 21 sedmici trudnoće, zaista razmišljam da li da se nakon poroda vratim u prosvjetu. Završavala sam fakultet iz ljubavi prema tom poslu, bila sam puna motivacije i vjerovala kako ću ja promijeniti svijet kada uđem u razred. Ni sama nisam imala puno lijepih sjećanja na odnos nastavnik - učenik, te sam sebi obećala kako će svako voljeti moje časove, ne predmet, jer nije svako dijete nadareno za sve, niti mu je svaki predmet interesantan, ali sam vjerovala da će učenici voljeti da budu na mojim časovima, jer ću ih učiniti maksimalno interesantnim i imati korektan odnos prema njima bez obzira na njihov status u bilo kojem smislu. Sada, nakon višegodišnjeg rada i u osnovnim i u srednjim školama, mogu da kažem da sam razočarana i da sam se više puta vratila kući ponižena, nego zadovoljna proteklim radnim danom. Ne želim prepričavati svoja negativna iskustva, ali moje iskustvo mi daje za pravo da mogu reći da su škole odraz sveukupne situacije u našoj zemlji. Kao prvo roditelji ne odvajaju dovoljno vremena za razgovor sa svojom djecom, često nisu u toku sa stvarnim životom njihovog djeteta. Misle, da ispunjavanjem materijalnih želja svoje djece, završavaju njihove roditeljske obaveze. Žude za tim da ostvare što više profita, kao da omoguće bolji život svojoj porodici, a ustvari samo doprinose da se porodica i njene vrijednosti narušavaju i razaraju. Ima slučajeva, kada su roditelji utjecajni, pa smatraju da njihova djeca moraju biti "genetski" pametna i da samo nastavnik može biti kriv, ako postoji neki problem. Ima slučajeva i kada roditelji uslovljavaju nastavnike da se njihovoj djeci poklanjaju ocjene, da bi mogli proći većom prosječnom ocjenom. Pa zašto djete mora proći "poklonjenom" peticom? Jeli 4 tako loša ocjena, ili nam je bitno da pred familijom možemo da se mi lično pohvalimo visokim ocjenama naše djece? Zar im tako ne činimo samo magareću uslugu? S druge strane ovaj naš bolesni mentalitet čini da u rijetko kojoj školi kolege jedni druge ne smatraju konkurencijom i umjesto da jedni druge podrže na sjednicama i zajedno ne pokušaju riješiti neki problem, oni međusobno jedni druge omalovažavaju. 100 puta sam bila svjedok da neko izrazi problem s nekim učenikom, a ostali glume kao da oni nemaju te probleme, samo da bi kolega ispao nesposoban. Odnos među kolegama je napet, međusobno nepoštivanje primjete i učenici i naravno sve to utiče i na njihov odnos prema nama - prosvjetnim radnicima. Iz tog razloga mnoge kolege pristaju na ucjene ( čuvaju svoja radna mjesta, a gube moral), poklanjaju ocjene ( pa gube vlastite kriterije i ispadaju uvijek opet nepravedni prema nekim učenicima), ne snižavaju vladanje, jer svaka škola pokušava sakriti loše što se u njoj dešava. 31.12. prošle godine, bila sam na zamjeni i prvi put se susrela sa odjeljenjem u kojem sam održala čas. Pošto je to bilo pred Novu godinu, osmislila sam čas u vidu igrica, kupila bombone, i neke nagradice, za učenike koji se najbolje pokažu. Jedan učenik nije sudjelovao, nego je cijeli čas dobacivao vulgarne komentare, galamio i ometao rad. Unaprijed sam bila obavještena da pedagog škole svakog nastavnika koji mu pošalje učenika sa časa, smatra nesposobnim, jer kao nisi u stanju da zainteresuješ dijete - tako da mi to i nije padalo na pamet. Da učenika odstranim sa časa - to je naravno zabranjeno. Obzirom na moje iskustvo, znala sam da kritike kod takvih učenika, prave samo još gore i ja sam ga više puta zamolila da umiri i makar pusti druge učenike da se igraju ( u VIII) razredu. On je i dalje nastavio, ja sam mu prišla, sjedio je u zadnjoj klupi i stavila ruku na rame ( jer sam u pedagoškim časopisima čitala da to kao ima nekog efekta da umiriš učenika) i rekla : "Hajde molim te nemoj više galamiti" i pokušala nastaviti komunicirati sa ostalim učenicima koji su glasno govorili jer to je bilo takmičenje i svi su sudjelovali, nema više da neko diže dva prsta, međutim on je bio najglasniji i nije htio popustiti. Ja sam svoju molbu ponovila još 2 puta i taj drugi put, učenik mi je histerično opsovao Boga i rekao "Pa vidiš da i drugi galame!" Kasnije sam čula od kolega da se njima to dešava s istim učenikom redovno, pa čak i gore, stalno ometa rad i ima dosta neopravdanih, ali ministarstvo ne dozvoljava premještaj u drugu školu, jer nije počinio još uvijek dovoljno velik "belaj"... Ovo je samo jedan primjer, a susrela sam se i sama sa ucjenama nadređenih, prijetnjama roditelja na ulici, lažima koje su se širile školom od strane školskog odbora, jer je radno mjesto namještano nekom drugom, a svi znamo da su školski odbori uvijek članovi nekih političkih partija. Nikad dosada nisam popustila svojim moralnim načelima, nastojala sam da budem dobar predavač, a prije svega čovjek. Ipak to je jako teško biti okružen ovakvim džavoljim krugom. Najzad mogu reći, da ne krivim uopšte djecu odnosno učenike, ma kakvi da su. Krivi smo mi stariji, što se međusobno takmičimo u smislu ko će imati više - ko će ostvariti više, ko je bolji u poslu, a djeca uče od nas i šta drugo mogu naučiti nego... da ne moraju nikoga poštovati, da imaju pravo dobiti i uzeti sve što žele, da imaju pravo svakog omalovažiti i poniziti, jer neće biti kažnjeni za to, da se nizašto u životu ne moraju potruditi ili zaslužiti, jer uvijek postoji neki način da se plati ili ucjeni da bi ostvarili ono što žele. Oprostite mi na dugom izlaganju, ali trenutno sam u fazi kada me sve ovo jako potresa i počinjem shvatati da je moje životno opredjeljenje, ono što sam studirala iz ljubavi, ustvari bila možda greška, jer nisam u stanju da mehanički idem na posao i da me nepravda ne boli...
|