|
melihica -> nemojte nikoga povrijediti svjesno! (7.2.2009 22:46:12)
|
Drage moje vec duzi period sam uz vas, ali nikada se do sada nisam ukljucila u razgovor. Naime, htjela bih sa vama podijeliti svoje zivotno iskustvo i time pomoci nekoj od vas da ne nacini istu gresku. Ja naime svoju ne znam hocu li stici ispraviti da li ce mi Bog podariti toliko zivota…
Kada sam se udala a to je bilo i ne bas tako davno prije 4 godine, bila sam mlada, mislila sam da je sav moj svijet. MM i ja poceli smo odmah zasebno zivjeti, u drugom gradu nego li su zivjeli moji i njegovi. I to mi je godilo, kada su u pitanju njegovi jer ti ljudi su mi smetali, ni sama ne znam zasto jer vidjeli bi me i bili bismo s njima u kontaktu tek ukoliko bi oni nama dosli ili mi isli njima ali to se jako rijetko desavalo. Mislila sam da sam mirna ako mi ne dolaze (mislim njegovi) jedva sam ih podnosila iako bi dosli uvijek zaista na kratko eto da popijemo kaficu, i da nam ustvari donesu neke namirnice koje su nam kupili govorili bi: “eto, djeco, da imate,da vam olaksamo malo“. Sve mi je to smetalo, pitala sam se zasto ih ja moram podnositi tu, bilo mi je mrsko da im i kafu usluzim, nikada im to nisam znala cijeniti nego sam uvijek osudjivala. A zaista jednom u tri mjeseca ti ljudi ako bi uspjeli doci do nas i to je bila premija jer zbog svojiih obaveza imali su malo vremena na raspolaganju da oni nas posjecivaju, ali bi se uvijek srcano obradovali kada bi mi njima otisli, a ja bi pri tome samo cekala da idemo odatle ili da me muz odveze mojima koji su imali priliku vrlo cesto da me posjecuje. Nisam mogla svekrvu smisliti, smetalo bi mi i kada bi me i pogledala. A zena je ustvari uvijek bila srcana samnom, nikada nije pokusala nametati svoje misljenje, rekla bi tek ponekad mozda neko svoje misljenje i to je sve. Medjutim, gledala sam je kao najveceg neprijatelja. Kada sam dobila dijete nisam joj dala prici dijetu, a muzu pri tome govorila glupe izgovore kojima bi uvijek uspijevala da ona bude kriva, da sam ga na kraju odbila od majke. I to ne samo od majke tako sam znala napraviti scenu u kojoj bi ja ispadala janje a svi oni koji su mi smetali od muzeve familije, okrivljavala ih da su oni ti koji su me napadali. Takvu sam sliku stvorila u muzevim ocima, da ih je on sve vise odgurivao od sebe a oni pritome sve bivali uplakaniji i tuzniji, a ja jako zadovljna, s tim da sam njemu plakala ubjedjujuci ga kako ja nizasto nisam kriva. A on, uvijek mi je vjerovao i branio me. Moj muz je imao sestru sa kojom je bio puno vezan. Mrzila sam je, jer uvijek je nekako bila tu, iako je zivjela na drugom kontinentu.Tada sam to smatrala njenim mijesanjem meni u zivot ako bi se ponekad javila bratu pitajuci ga kako smo. Moram biti iskrena sve sto bih pozelila a da nema kod nas u Bosni moja zaova nabavljala mi je iz Amerike, tako lijepe stvari dobila sam od nje. Ali kada mi dodje i pocne ga grliti i ljubakati i govoriti kako ga je pozelila, meni je islo na zivce. Ona je dolazila inace samo godisnje jednom. I bila sam nehumana da prihvatim da je to njegova sestra koja ga je pozelila i da joj cini zadovoljstvo da ga poljubi, zagrli…
Djetetu je nikad nisam predstavljala kao omiljenu tetku nego bi u tome uvijek naglasavala svoju sestru…a moja zaova, njoj je bio ponos sto je tetka, svima se dicila mojim dijetom, i sve je govorila kako nam je snaha lijepo dijete poklonila u familiji, uzivala je da mu kupuje sve sto pozeli.
Nazalost, prosle godine njegova sestra se mnogo razbolila, umrla je… Moj muz nikada se nece moci pomiriti s tim jer mu je bila tako daleko. Sada se krivi da je mnoge stvari ostao joj nedorecen. A mene, mene je sada tako sram mom covjeku u oci pogledati jer mrzila sam mu sestru smetala mi je, iskreno receno onih par sedmica koje provede kod svojih roditelja (ne kod mene) i u tih par dana dodje nam u posjetu i to ne da noci ili bismo mi proveli s njom, mene je nerviralo.Uvijek sam mu znala prigovarati kako sa mojom sestrom ne provodimo tako vrijeme, pa je morao pristajati da izlazimo ekstra i sa mojom sekom u vrijeme kada je njegova sestra bila tu.
Drage moje nisam htjela roman pisati ali……..Pokusajte shvatiti sta vam pokusavam reci, ja moram s tim zivjeti, nekoga da sam povrijedila, bespotrebno, nekoga ko me prihvatio iskreno i zelio samo da voli i mene pored moga muza, da me voli kao clana obitelji. Moja svekrva je nakon toga, uh to mi je bilo tesko, kada smo sjedile zajedno, zaplakala, sjetivsi se svoje kcerke, i rekla „barem tebe, snaho moja, imam da mi nadomjestis jednim dijelom moju kcerku“. Bilo me je sramota sama sebi sam govorila da ne zasluztujem takvu paznju od ljudi koje sam bezrazlozno udaljivala od sebe, jer sam sebi ubacila u glavu da ce oni ako se ja zblizim s njima oduzeti mi moj mir u braku i odvesti muza da radi kako oni zele. A oni su svi samo tu da nam pomognu ako nisu mogli to, onda nisu ni smetali.
Gresku sam napravila slusajuci druge kako mi daju savjete, bez obzira sto su to ljudi kojima sam ja puno vjerovala, sad vidim da su mi samo napakostili. Nazalost, svako od nas slusa i pogresna misljena ili ona s greskom, ja sam, naime, slusala vrlo cesto misljenje svoje majke, ali da vam kazem iskreno, kako sam je mogla poslusati kada ona ni sama (ovo tumacim sada kao zena o zeni a ne kao kcerka o majci), moja majka nije znala rijesiti svoj zivot. Cijeli zivot provela je pateci s mojim ocem prateci ga jel gdje otisao da se svalera, itd… Ali, o nesreci svoje majke necu ovaj puta.
Zato mi nemojte zamjeriti ukoliko sam koga pogodila ali zelim samo da kazem, koju sam ja gresku napravila da i vi ako se nalazite mozda u slicnoj situaciji ne ucinite istu gresku. Bolit ce vas kao sto to mene sada boli. Prihvatite familiju svoga muze iskreno ali iskreno od srca koliko mozete,i nemojte ih povredjivati cak i ako su losi prema vama vi im uzvratite lijepom rijecju.
|
|
|
|