gargamel
|
Porodjajne price ostalih clanica foruma su meni puno pomogle, zato zelim da i ja podijelim svoju..
Termin poroda je bio 09.09., medjutim, kako sam imala neredovne menstruacije i utvrdjen mi je primarni sterilitet, poslije mnogo racunanja i preracunavanja, moj doktor je termin poroda pomjerio na 15.09. Kako smo i ja i muz rodjeni na pocetku devetog mjeseca( jedna med. sestra mi je rekla da je to najcesce nasljedno, porod i trudnoca, nista gluplje nisam cula! ) nekako sam se nadala i bas ocekivala da ce i moja bebica doci ranije. Cak me bilo strah da ce doci prije 37. sedmice, ali, mali princ je odlucio drugacije.. Malo po malo, docekasmo mi i termin, i to ovaj drugi. Dan poslije termina moj doktor mi kaze da trebam ici lezati u bolnici, jer svakog momenta moze krenuti, meni u mislima opet ono glupo da je to najvjerovatnije nasljedno, a mama mene rodila za 03h, jos sam prvo dijete.. Mislim ja sve to i rijesim da idem lezati, jos mi daleko od bolnice, oko 100km, uh!! I tako, sve spremno bilo ranije, dodjem tamo, prime me, ostajem u bolnici. Pozdravljam se sa muzem i svekijem, mislim valjda cemo se ubrzo vidjeti, nekako se nadam da ce porod brzo. Smjeste me u grozan sobicak, trudnicki odjel pun, a u onoj sobici prozora kao da i nema, usput se malo i prehladim. Ujutro dolazi dezurni doktor, racuna, racuna, gleda one moje papire sa uzv, kaze mi da sam presla termin 10 dana. Vode me na pregled, kaze da sacekam jos jedan dan pa da vide hoce li biti promjena.. Ja se toplo nadam da hoce, da konacno upoznam svog malog princa.. Bolnica mi vec dosadila, a iscekivanje me ubi, nervoza uz sve to. Sljedece jutro dolazi jedna divna doktorica, vodi me na pregled, dva prsta otvorena, odluce pokrenut indukciju sljedece jutro, rade mi i uzv, nema se sta vise cekat. Ja mislim, prezivit cu i to, samo da mi je vise se poroditi. Javljam svojima, oni nervozni, dodju taj dan, donesu gel za indukciju, a meni svanulo kad sam ih vidjela, dobijem moral.. Muz cijelu noc surfa, kaze kako su iskustva sa tim gelom dobra, kako se zene lako porode. Navece oko 01h me bude, urade mi klistir(za mene jako traumaticno iskustvo),ne smijem vise jesti, ujutro u 06:30h mi stavljaju gel, lezim citav sat na onom drvenom stolu, sva sam se ukocila. Vracaju me u sobu da 02h lezim, ne smijem ustajati. mene vec od jucer pomalo stomak muci, u 09h me vec pocinje boljeti, tada dolazi doktorica, vodi me na ctg, ctg ocitava trudove, salje me u predradjaonu. Tamo jos dvije zene, muce se, ovu jednu, vidim, boli puno, jauce ona, ja kontam, sta joj je, pa ne boli toliko?! Ctg mi ocitava jako velike bolove, a mene i boli, ali nije nepodnosljivo. Dolazi jedna sestra koja kaze da smijemo setati, meni super. Moji su u hodniku, cekaju, ja lezim, prolaze sati.. 11h, 13, 15, 17, 19h, moji idu kuci. Ja stancam onim hodnikom, ne mogu da legnem ni na minut. Dodje doktor, kojem je moj muz dao pare da ubrza porod, kaze bit ce to u toku noci, mene vec boli nepodnosljivo, ali sutim, trudovi na svaki minut skoro. Poslije toga me pregleda doktorica koja mi kaze da nece do jutra, u tom momentu zelim joj pocupati kosu. Osim toga, dezurna sestra haos, cijelu noc me ganjala po hodniku i predradjaoni, lezi, pa lezi, opusti se, a meni kad trud dodje, sva se zgrcim, u komu padam od bola, ne mogu ostat na krevetu. Oko 04h sam vec pocela jaukat, ne mogu vise, nemam zraka, a boli za poludjeti.. Sjetila sam se one zenice sto je jaukala kad sam ja tek dosla, ona se porodila u toku dana. U 06h dolazi doktorica, kaze otvorena 7 prstiju, salje me u salu, ja se malo skuliram, jedva cekam da prodje ova agonija i da ugledam mog malog princa. Smjesti me sestra na onaj sto, ukljuci ctg, kroz noc su mi se trudovi prorijedili, na svaka 02 - 03 minuta, ali su postali puno jaci. Ja se vec derem, pomazem, nigdje nikoga, brojim minute, 07h, u salu ulazi doktorica, ona sestra sto me uvela, i jos dvije sestre. Pregledaju me, ukljuce infuziju, ne znam tacno sta su mi dali u njoj i polako krece.. Doktorica mi objasnjava kako treba da tiskam, i polako pocinje, napon za naponom, ja krenem vristat, a doktorica mi je objasnila da stetim bebi ako se derem, ona meni ne deri se, a ja i usutim, malo po malo, ja se vec umorila, cujem kako mi govori, hajde, neces sad odustat vidimo glavicu. Sestra me sjecne, samo sam vrelinu osjetila, ne bi ni shvatila da nisam vidjela kad je sjecnula. Jos jedan napon, izasla glavica, osjetila sam, sestra ga blago povuce, okrene ga malo, jos dva napona i sunce moje je bilo vani. Osjetila sam svaki djelic kad je izlazio, sestra povuce pupcanu vrpcu, ja dignem glavu vidim njega, lezi, sav siv, meni ekstaza dosla, samo cujem sestra govori da zovu pedijatra, pupcana vrpca omotana oko vrata, ja se trznem, kada ispravlja, a nije, nije, nema potrebe. Kaze doktorica, cestitim, rodila si sina, meni milina, ne boli vise, ko da sam u Dzennetu, ne sjecam se kad je zaplakao, to mi je krivo. Porode posteljicu, to nisam skoro ni osjetila. U svemu tome, ulazi sestra u salu, kaze, pitaju za mene, doktorica izlazi, a ja u tom momentu ne kontam da je 07h ujutro i otkud oni tu. Vraca se doktorica, daje mi lokalnu anesteziju i pocinje siti, ona i sestra zajedno, samo vidim da provlaci konac i osjetim pomalo zatezanja, dok nije dosao na red zadnji, e taj me zabolio posteno, vrisnem, kaze, hajde ne vristi, nisi toliko vristala kad je beba izlazila.. Ja se nasmijem, sretna sto je gotovo. Sestra mi izmasira maternicu, i umota me u deku, meni prehladno.. Tek onda skontam da nije popodne i vrijeme za posjete, vec da je jutro.. To je moja porodjajna prica, neke stvari su mogle malo bolje proci, ali eto, i ovo je dobro. Sve pohvale za doktoricu Sandru Knezevic i sestru Dajanu, koje su svoj dio posla odlicno odradile..
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
Nije muza 
. Čujem evo ga glavica, još jednom i u 05:25 je moj sultan došao na svijet. Stavili su mi ga na grudi, a ja sva izgubljena gledam u malo stvorenje koje bilo želja iza koje zelje nema. Svekrva mi daje tel da zovem muža, on stiže brzinski, uvode ga da ga vidi. On sav izgubljen gleda u njega i ne vjeruje.Ja jos uvijek lezim na onom stolu, prilazi mi sav zabrinut kako sam ja, ja nasmijesena, odajem da se nema razloga brinuti, sve je dobro, a on pita a kud ću ja sad? ja velim idi bejbe kući, lezi i naspavaj se malo... 
