|
Angelica -> RE: Autizam (4.12.2014 10:45:51)
|
Mislila sam da ne pisem na ovim temama al vidim da ima potrebe, ne odnosi se isključivo na vas svamojadjeca nego generalno.
Gledam razne dokumentarce o autizmu i najcesce se snimaju manja djeca s autizmom i njihov napredak.
Tačno, rana intervencija je veoma vazna i zaista se tada moze mnogo napraviti. ali ja bih se sada malo bazirala na odrasle.
Sta se desi poslije… Imamo problem. Roditelji nisu pripremljeni i onda se desi ponovni šok, neprihvatanje, odbijanje, krivnja,
prebacivanje krivnje na druge, podcjenjivanje djetetovih sposobnosti, precjenjivanje sposobnosti sve one faze kroz koje roditelj
prođe kada sazna dijagnozu ponovo ih dozivi u pubertetu ili nekad poslije. Zasto? Zato sto niko ne priča o odraslim, niko ne priča o pubertetu,
seksualnim ponasanjima, autoagresiji, agresiji a i mogućnosti regresije, niko ne priča o budućnosti tog djeteta.
Moje pravilo je da treba roditelje uputiti sta ih ceka, pa ako dijete i ne prođe tu fazu lakse ce biti nego kad niste spremni.
- Vase dijete se fizički razvija kao i sva ostala djeca i doce u fazu puberteta kad počne ispoljavati seksualna ponasanja.
Počet ce otkrivati svoje tijelo i samozadovoljavati se, ono sto je veoma bitno da ga naucite da takva ponasanja ne radi
u javnosti nego ce te ga naučiti da to radi u svojoj sobi, naravno dozirati, i preusmjeravati aktivnost, jer to im stvara
ugodu i odbijace da bilo sta drugo rade.
- Po nekoj statistici kazu da 30% djece sa autizmom ima fazu autoagresije i agresije, ja se nazalost jos nisam susrela sa onima koji je nemaju,
samo je razlika u kojoj je mjeri i intezitetu je pokazuju. Neki idu do krvnih podliva i teskih ozlijeda a neki to pokazuju guljenjem zanoktica ili glasanjem.
Kod autoagresije i agresije morate se obratiti psihijatru zbog propisivanja medikamentozne terapije, ne bjezite od toga.
Drugo morate pratiti dijete kroz funkcionalnu analizu ponasanja ( kad se dogodio bijes, zbog cega, ko je bio prisutan, u koje vrijeme se dogodilo,
sta koristi od terapije, kako je vrijeme na polju itd.) Kada sve aspekte sagledate vi ce te tačno znati sta kod njega ili nje izaziva takvo stanje
te ce te to zaobilaziti koliko je god moguce. Npr. (ja uvijek pripremim okolinu kada dolazi dijete koje ima autoagresivne napade,
studentima kazem: “ovom djetetu nemojte postavljati puno pitanja, govorite tiho i upućujte mu jednostavne naloge,
jer će u suprotnom kod njega izazvati bijes nece vam znati reci sta ga nervira”…).
- Nazalost moguca je i regresija u nekim fazama razvoja, kada dijete ili osoba gube stečene funkcije i vracaju se na nizi stepen razvoja
ili se desi razvojna stagnacija kada dostignu vrh usvojenih znanja.
U Zagrebu sam upoznala pedsetogodisnjeg autistu jedan od najstarijih korisnika Centra gdje super funkcionise a u Banjoj Luci četrdesetogodisnjeg
koji nikad nije bio uključen u tretman jer tada nije nista ni bilo ( pravo mi je simpatičan, najzanimljivije su mi njegove stereotipije,
obilazi tri kruga oko fotelje svaki put kad zeli sjesti, s obzirom da nikad nije bio ukljucen u tretman on se odlično snalazi, govori povremeno i smisleno,
roditelji su ga osposobili za osnovno, zna i pisati…gledala sam ga i kontala sta bi bilo da je on bio uključen od početka u tretman…uh! Opet sam ljuta na drzavu.
Sada zahvaljujući nevladinim organizacijama, udruženjima roditelja pokrece se mnogo toga, djeca imaju ranu intervenciju,
pohađaju osnovnu skolu a nadam se u skorije vrijeme i Centru za autizam koji ce biti otvoren u Tuzli.
Poruka roditeljima: Ne predaji te se, radite na sebi, nemojte klonuti duhom, potrazite pomoć.
Velika greska sto bjezite od psihoterapija, uzimate lijekove na svoju ruku, govorite da ste se pomirili sa stanjem a niste,
vjerujte godinama se to naslaze i kasnije tijelo izbaci. Ulazete mnogo u dijete a zaboravljate sebe. Nađite vremena za sebe!
|
|
|
|