Anoniman -> RE: djeci u nasljedstvo ...... (2.8.2012 11:33:21)
|
Odgojena sam u jednom izuzetno postenoj, radisnoj i toploj porodici. Moji roditelji, otkako znam za sebe, ginu za mene i brata, daju nam ispred svojih usta da bi nama bilo bolje. Uvijek su zivjeli skromno, imali su dovoljno. Naucili su nas da se ponasamo isto i sa hrpom para i sa 100KM u dzepu. Nisu mi kupili stan, a ni auto. Nisu mogli...da jesu, bilo bi i to. Nikad im materijalno nije bio konacni cilj. Moj babo je zbog obraza i osjecaja za druge ljude, svoje kolege, propustao priliku da se brzinom svejtlosti obogati...No, on voli imati svijetal obraz, da druge moze uvijek pogledati u oci i da se ja dikom predstavim cija sam... Napravili su veliku kucu, koja je sutra bratova i moja. Imamo zemlje nesto...No ja nikad nisam razmisljala o tim nasljedjivanjima...Skolovala sam se gdje sa zeljela, sta sam i koliko sam htjela. Imala sam nagrade za uspjehe UVIJEK. Sve sto smo brat i ja dobili, dobili smo zato sto smo to zasluzili odlicnim uspjehom u skoli, lijepim vladanjem i sl. Danas moji roditelji imaju djecu koja ce brdo na svojim ledjima nositi za njih, nikad im ruznu rijec nismo pomislili, a kamoli rekli, nepojmljivo nam je reci ah, a kamoli necu. To je njihov, uspjeh, kazu...a ja, ja se osjecam tako duzna prema njima...i puna ljubavi koju, bojim se, da nikad necu dovoljno moci ni znati pokazati... Kako su oni mene i brata odgojili, zelim i ja svoju djecu.
|
|
|
|