|
Lejla Ka -> RE: problemi sa dojenjem... (1.8.2011 13:46:39)
|
Da malo razjasnim pojam nadolaska mlijeka za ove drage pametne buduće mame.
Kod nas se pod nadolaskom mlijeka smatra pojava kad naglo počnu da se proizvode velike količine mlijeka, pa grudi nabreknu, često neprijatno, ako su kanalići prohodni puno mlijeka samostalno izlazi van, nekad se dešava da takva navala začepi kanale pa se dešavaju zastoji kad su grudi prepune a ništa mlijeka ne izlazi van. "Nadolazak mlijeka" je dosta "dramatična" pojava.
Proizvodnja mlijeka u grudima započinje već u trudnoći. Prvo mlijeko koje se proizvodi je kolostrum, nešto najvažnije za bebin život izvan maminog trbuha. On je kao vakcina na okolinu u kojoj majka i beba žive. Prepuno je energije i imuniteta. Ima ga malo, gusto je i žuto. Međutim to je takva energetska i imunitetna bomba da ne bi bilo dobro da se uzima u velikim količinama. Priroda je savršena, mama ga proizvodi taman dovoljno za bebu.
Nakon kolostruma počinje (uz poticaj bebinog sisanja) da se proizvodi prijelazno mlijeko, koje je kao razrjeđeni kolostrum, povećava se udio vode u mlijeku. Prijelaznog mlijeka je nešto više, bljeđe je i rjeđe od kolostruma.
Prijelazno mlijeko u daljem nastavku proizvodnje prelazi u zrelo mlijeko koje je blijedo bijelo, kad-kad sasvim prozirno i ima ga dosta. Famozno "nadolaženje mlijeka" je trenutak kad prijelazno mlijeko prelazi u zrelo i kad se proizvodnja enormno poveća.
Znači, u dojkama ima hrane od trenutka kad se beba rodi. To što vi ništa ne vidite da izlazi, pa makar i kad stisnete (a naročito to nećete vidjeti ako štipate bradavicu) ne znači da u dojci nema mlijeka. Kad vam bilo ko kaže legendarnu laž "nemate vi još mlijeka" to jednostavno nije istina!
I još nešto. Redovno se za svaki bebin plač okrivljuje glad.
A zamislite sebe, u bebinoj poziciji, da ste cijeli svoj život živjeli u uslovima potpune ugode i sigurnosti, bez ikakvih neprijatnih osjećaja, u toploti, relativnoj tami, ljuljuškajući se. I onda se desi eksplozija senzacija. Vi se od jednom nalazite u ogromnom prostoru, očima smeta prejako svijetlo, ušima prejaki i preoštri zvukovi, tijelo zahtjeva da dišete, kožu vam dodiruju hladne, vama poslije boravka u vašem svijetu, grube ruke, nose vas tamo i ovamo. Bačeni ste na novu planetu, ništa nije onako kako poznajete. Jedino što je i dalje tu i poznato je miris mame, i ritam njenog srca, boja njenog glasa, malo izmjenjena ali ipak poznata. Da li bi ste vi plakali samo zato što ste gladni (a da ne kažem da je i to potpuno nepoznat osjećaj i potreba)?
|
|
|
|