Anoniman
|
Tridesete su toliko neuporedivo bolje od svih prethodnih godina tvoga života da dolaziš u napast da ih proglasiš najboljim, ali se ipak zaustaviš na vrijeme, jer ne znaš šta donose sve iduće dekade. Tridesete su toliko dobre, da zbog radi uroka, zbijaš šale na njihov račun i kudiš ih kako stigneš, dok u sebi uživaš u svakom minutu koje one donose. Tridesete su promjena. Ogromna promjena. Ali, ne zato što je gomila dušebrižnika oko tebe počela da te "upozorava" na promjenu. Tridesete su godine, u kojima se svakim jutrom budiš promijenjena. Bolja. U tim krasnim tridesetim: Ne moraš se dokazivati: Takva si – kakva si, i sve više počinješ da uživaš u činjenici da si takva. Naučiš da cijeniš sve svoje dobre osobine, a da mijenjaš samo one koje tebi ne odgovaraju. Tuđe mišljenje te ne izbacuje iz kože. U tridesetim se probudi neki "tajni" instikt, da razlikuješ dobronamjerne od zlobnih savjeta, i da ih shodno tome prebaciš iz koša u koš, i opet, shodno svojim potrebama, iskoristiš ili ostaviš za neka druga vremena. Na listi osoba koje bi voljela upoznati na prvom mjestu stojiš ti, i po prvi put, realno gledaš na sebe. Nema više stida. Ako si bolji u nečemu od ostalih, nemaš potrebu da se pravdaš. Ako si gori od ostalih u nečemu, nema potrebe da kriješ. Učiš one stvari koje želiš da učiš, ignoriraš one stvari koje te ne zanimaju. U tridesetim, konačno, počinješ da voliš žene. U svim prethodnim godinama tvoga života žene su ti smetale, bile ti konkurencija, čak te i ugrožavale. U tridesetim, nesvjesno, postaješ članicom tajnog kluba žena. One mlađe od tebe te ne ugrožavaju. Vrlo često ih sažaljevaš, pokušavaš da nasavjetuješ, a ako ne žele da saslušaju, mirno se odmakneš, jer znaš, da će i one u svojim tridesetim shvatiti. One starije, počinješ da shvataš i sve više prihvataš kao učiteljice, jer zaista imaju šta da kažu. Tek u tridesetim, počinješ da voliš sebe kao ženu, i sve te žene oko tebe. Počinješ da razumiješ, njihove dobre i loše strane. Počinješ da shvataš njihove potrebe, koje su još jučer izgledale nebulozne. U svojim tridesetim, ulaziš u najveće javno tajno udruženje žena, i uživaš u svom članstvu, jer znaš da je posebno. U tridesetim, počinješ da cijenis muškarce. Dječaci ti postaju smiješni. Počinješ da znaš, šta želiš od muškarca. Naučiš da uzimaš i daješ, u jednakom omjeru. U tim divnim tridesetim, nemaš volje ni živaca da se natežeš sa emocionalnim bogaljima. U tim divnim tridesetim, je vrlo lako ustati od stola i ostaviti neprimjerenog udvarača da sam sjedi za istim, i vjerovala ili ne, to činiš sa stilom. U tridesetim, dječaci sanjaju o tebi, kao iskusnoj "trebi", a ti se smješkaš i sjećaš, kako si i ti u nekim ludim godinama sanjala o "iskusnima", pa im ne zamjeraš previše. U tridesetim se, nažalost, pojavljuju i oni muškarci kojima su lokalne babe mahaluše šapnule na uho da si "očajna" pa kroz tebe pokušavaju da nadomjeste nedostatak "kurca" (da prostiš na izrazu) i daju sebi oduška za nemogućnost poštenog života sa svojom ženom, koju su po pravilu oženili "jer su morali; bili su premladi; napravili su veliku grešku; samo još zbog djece". Dobra vijest je, da za razliku od svojih dvadesetih, kad si naivno željela da vjeruješ takvima, pa čak ih i sažaljevaš, u tim divnim tridesetim, tvoje članstvo u tajnom klubu žena je jače, pa ih šalješ onamo kamo im je i mjesto, sva sretna jer te sudbina poštedjela da završiš sa nekim takvim. U tim divnim tridesetim, naučiš da cijeniš muškarce po svim onim osobinama koje tebi trebaju, a ne po osobinama koje listaju tinejdžerski magazini. U tridesetim znaš da princ ne treba da izgleda kao princ, već da ga osjećaš kao princa. U tridesetim, konačno, imaš slobodu da budeš ono što jesi, da budeš s kim hoćeš i možeš, da činiš ono što želiš, da sanjaš ono što sanjaš, i da ostvaruješ sve svoje, pa čak i one najluđe snove. Shvatiš, da nije sebičnost živjeti onako kako hoćeš. I svaki dan je različit. Svaki dan si drugačija. A one dvije prethodne "velike" promjene u životu žene? Tek sad, u svojim tridesetim počinješ da shvataš zašto su bile tako velike: Prva je bila kad si krenula u školu, i kad su ti svi govorili: "sad si prvačić". Tek u svojim tridesetim, sa osmjehom priznaješ kako te je bilo strah, i sa još većim osmjehom se sjećaš kako ti je bilo lijepo. Druga velika promjena je bila menstruacija, i tek u svojim tridesetim shvataš da nije hendikep, vec apsolutno fantastična osobina žene da iz sebe izbaci ne samo mrtvo tkivo, već i nagomilane frustracije, ljutnju, i da bar nekoliko dana u mjesecu "lupi šakom o sto" bez da je iko čudno gleda. Opravdano ludilo. Kud ćeš bolje :) Tako dođe i ta treća velika promjena. Strah te je, kao što te je bio strah onog dana kad su ti prvi put uvalili torbu na rame i uveli te u razred prepun nepoznate djece i sa strašnom tetom koja daje jedinice i ima šipku. Kao i onaj dan, kad si dobila prvu menstruaciju, svi toliko loše pričaju o tome da imaš osjećaj da je hendikep. A, u stvarnosti… sjeti se samo uživancije u prvom osnovne i sjeti se kako je dobro vrisnuti na sve oko sebe, jesti šta želiš da jedeš, a svi oko tebe klimaju glavom: "u redu je. dobro je. samo pms". (copy-paste)
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
I kod mene su dvadesete bile pune događaja raznih, pretežno lijepih. Završila studij, udala se, kupili jedan stan, rodila sina, promijenili stan-uzeli malo veći, dobila kćerkicu, eto zaista ispunjene dvadesete 
..............nek smo mi zive i zdrave, a godine ko godine moraju letiti, al ne znaci da ih mi moramo pratiti.. 
